Suše u Keniji mirišu na smrt

Korito u kojem je nekada bila voda u sasušenoj pustoši je suho. Samo malo vode se nalazi u jednoj uvali. Ljudi i životinje satima čekaju da pumpe na solarni pogon napune uvalu u polupustinji Turkana koja se nalazi između gradova Lodwar i Kakuma. Pastiri iz istoimenog naroda (Turkana) moraju sve više pješačiti kako bi došli do ovog mjesta.

"Da li to možete namirisati?"

"Ove suše su užasne. Normalne suše ubijaju samo slabe životinje. Međutim, ove suše ubijaju i otpornu stoku", kaže Kulume Emoru. 60-godišnji Kulume ne može odgovoriti na pitanje koliko mu je stoke uginulo u posljednjih nekoliko sedmica. Kulume pokazuje korito rijeke koja je presušila: „Da li to možete namirisati? Možemo vam pokazati životinje? Ovdje koze još uvijek žive, ali su i one sve slabije."

Suša miriše na smrt. Što se više približavamo koritu kroz koje je nekada tekla rijeka sve je jači smrad uginulih životinja koje se raspadaju. 45-godišnji Napeyok Esyinyen nepomično stoji između leševa uginulih životinja.

„Ne možemo se odbraniti od suše. Nema ispaše i više nema vode. U Turkani imamo samo naše životinje. Ne znamo za drugačiji život“, kaže Esyinyen.

Prvo izgladne životinje, a onda i ljudi

Život pun nemaštine je težak. Tek kada u polupustinji počne padati kiša, onda će pastiri imati dovoljno hrane za sebe i svoje životinje. Baveći se stočarstvom Turkani od životinja dobijaju meso, mlijeko i krv - tri elementa koja u ishrani Turkana imaju izuzetno važnu ulogu.

Globalne klimatske promjene se znatno osjete u sušnim i toplim regionima. Više nema pouzdanih kišnih perioda, suše su sve češće i duže traju tako da se priroda i stoka ne mogu oporaviti od sušnih perioda.

Zadnja teška suša u Turkani u Keniji je bila između 2011. i 2012. godine. Tada su UN u susjednoj Somaliji proglasile masovnu glad. Nažalost, sve ukazuje na to da će se slična situacija ponoviti i sedam godina kasnije.

Rat i klimatski šok

Suše i ovaj put prijete prije svega stanovništvu kenijskih susjeda Somaliji i Južnom Sudanu. „Tamo novi klimatski šok pogoršava rat", kaže Valerie Guarnieri, direktorica regionalnog odjela Svjetskog programa za hranu UN (WFP).

„Riječ je o konfliktima koje su izazvali ljudi i zbog kojih su mnogi raseljeni. Ti konflikti su također zaustavili privredni razvoj. Radi se o politici. Mora se uspostaviti primirje. Ljudi se moraju razvijati bez nasilja. Mora nam biti dozvoljeno da dođemo do svih ljudi kojima je potrebna redovna pomoć“, zahtijeva Guarnieri.

Na sjeveru Kenije se ne vodi rat, nema protjerivanja i blokiranja dostavljanja pomoći. Međutim, i ovdje se ljudi bore za preživljavanje. Za Valerie Guarnieri je region Turkana „klasičan primjer suše“. Ona u razgovoru za DW kaže da bi političke promjene mogle olakšati situaciju.

„To je kombinacija klimatskog šoka i činjenice da ljudi ovdje žive na isušenoj zemlji i da se mora promijeniti njihov životni stil kako bi mogli izdržati suše", kaže Guarnieri. Vlada u Keniji je reagovala i pokrenula program za hitne slučajeve. „Međutim, vidimo da pomoć ne stiže do ljudi u udaljenim područjima. Mora se raditi na tome da i periferna područja imaju redovan pristup državnim uslugama“.

Turkana je jedan od najnerazvijenijih regiona u Keniji. U tom regionu živi skoro milion ljudi koji se uglavnom bave stočarstvom. Nomadi svoje bogatstvo mjere u krdima. Neki klanovi se za životinje, pašnjake i vodu bore čak i oružjem. Suše pooštravaju borbu  za oskudnim resursima i tjeraju mnoge familije da sa svojim stadima napuštaju zemlju i odlaze u Ugandu.

U regionu Turkani skoro da nema dotoka novca na osnovu kojeg bi stanovništvo imalo druge persektive. Infrastruktura je u veoma lošem stanju. Ulice su pune udarnih rupa, električnom energijom su snabdjeveni samo gradovi, a mnoge škole i zdravstveni centri u zemlji su zatvoreni.

Vakuum od sedam procenata

Od ekonomskog razvoja Kenije profitiraju prije svega gradske elite i srednja klasa u južnim dijelovima zemlje. Doduše, Kenija se u dogovoru iz Maputa 2003. godine obavezala da će deset posto budžeta investirati u razvoj ruralnih područja.

"Ministarstvo za poljoprivredu dobija skromnih tri posto tako da nastaje veliki jaz od sedam posto", kaže Fredrick Njau iz fondacije Heinrich-Böll u Nairobiju. To pokazuje koliko vlada uzima za ozbiljno brigu o snabdijevanju stanovništva hranom. „Možda je to svjesna odluka jer pogođene osobe žive daleko od političkog centra moći“.

Ko je bliže vatri bolje se grije

Turkana je od glavnog grada Kenije udaljen više od 900 kilometara. U blizini grada Lokichogio je Karebur Ebenyo cijeli dan u suhom šipražju tražila divlji grah kako bi našla nešto hrane za svoju porodicu. Njena porodica do narednog dana na raspolaganju ima još samo pola kante i to prljave vode.

Do narednog izvorišta se mora pješačiti pola dana. Karebur kao i mnogi Turkani nije pohađala školu. Ona ne zna kakvu ulogu ima država i kakva su njena prava u vanrednim situacijama. „Od vlade još nikada nismo dobili pomoć. Možda još nismo došli nared. Moramo izdržati. Takve su suše. Ili preživiš ili umreš", kaže Karebur.