"Suočavanje s prošlošću početak je novog života"

Njemački liječnik, pjesnik i pisac dr. Karl-Heinz Bomberg diljem Europe predstavlja svoju knjigu 'Skrivene rane - Posljedice političke traume u DDR-u i njihov transgeneracijski prijenos'. U proteklih nekoliko dana boravio je i u BiH - čini se pravoj adresi za temu iz svoje posljednje knjige.

Ovaj psihoanalitičar i pisac služi se nesvakidašnjom metodom predavanja - svojim slušateljima svira i pjeva o mladim danima provedenim u zatvoru DDR-a 1984. godine jer se usudio tražiti slobodu i sricati stihove koji se nisu svidjeli tadašnjem režimu. Kaže da su mu ti dani odredili život jer i danas govori o posljedicama političkih, zatočeničkih i ratnih trauma, kako ih prihvatiti i vratiti dostojanstvo žrtvama. Dr. Karl-Heinz Bomberg zamjenik je direktora, predavač-analitičar i docent u Radnoj zajednici za psihoanalizu i psihoterapiju u Berlinu. Za njegov grad kaže da je sličan Mostaru.

DW: Došli se u BiH govoriti o svojim iskustvima u zatvoru DDR-a i mentalnim posljedicama političke ili ratne traume. Brojni ljudi iz bivše Jugoslavije također imaju takva iskustva, međutim nisu imali 'vremena za mir' jer nestanak Jugoslavije pratio je rat. Kako će to utjecati na današnje i buduće generacije?

Dr. Karl-Heinz Bomberg: Ni u Njemačkoj to nije bilo savršeno. Teško poslijeratno vrijeme, podjela Njemačke, dvije dikatature su se nadovezale jedna na drugu i za mene je to bila posebna teza zbog čega je nastala tolika mržnja prema strancima u Njemačkoj. Proces ujedinjenja vremenom je bio zasjenjen domovima za azilante koji su gorjeli. Mislim da nigdje ne postoje savršeni uvjeti za suočavanje s takvim traumama. Bitno je da to prepoznate, nađete i shvatite vlastitu distancu dok ne postanete spremni o tome govoriti. I meni je trebalo moje vrijeme, a prijatelji kao što mi je bio Jurgen Fuchs, više puta su me upozoravali da postanem aktivan, pomognem onima koji su bili pogođeni tom traumom. Potrebno je učiniti sve, kako bi se 'preradili' vlastiti osjećaji, doživljaji i sjećanja. Taj proces 'prerade' tek se razvio u Njemačkoj, a to vrijedi kako za ratno razdoblje, tako i za traumu iz vremena DDR-a. Mi smo i 50 godina nakon 2. Svjetskog rata, imali cjelokupno njemačko sučeljavanje s prošlosti. Za ove stvari nužno je da protekne neko vrijeme, a važno je i da stvorite pogodnu društvenu situaciju, politički, medicinski i pravno, koja će žrtvama traume omogućiti i olakšati izlazak iz izolacije. Ta izolacija je stalno uvjetovana osjećajem krivice i srama.

DW: Ali u BiH takvog povoljnog okruženja još nemamo, a i ne nazire se njegov nastanak jer prevladavaju nacionalističke političke retorike i još svježa sjećanja na ratnu prošlost, što dodatno stvara sukobe među generacijama.

Dr. Bomberg: To je potpuno točno. Mislim da je taj izraženi nacionalizam jedan oblik idealiziranja čak i vlastitih trauma, što je možda i nužan obrambeni oblik kako bi se regulirao osjećaj bola, nedoumice, a možda i tuge. Ali na kraju, a što je i cilj, tome se treba suprostaviti kako bi se krenulo u izgradnju novog života.

DW: O Mostaru se često kaže da je i danas, nakon više od dva desetljeća podijeljen grad, odnosno grad podijeljenih ljudi. Kada će toga nestati?

Dr. Bomberg: I ujedinjena Njemačka je godinama naša realnost, ali koliko god se taj okvir mijenja 'naša duša hoda pješke' i bit će potrebno dugo vremena da se ponovno ujedinjenje ukorijeni u glavama i to će potrajati još tri generacije, a možda i četiri. Povijesna jezgra Berlina nalazi se u nekadašnjem istočnom Berlinu i to je danas postala poveznica ujedinjenog Berlina. Slično kao što je to danas u Mostaru. 

DW: Ali, o ratnim traumama u poslijeratnoj BiH se i danas najčešće šuti

Dr. Bomberg: Mislim da je prvi preduvjet razgovor o tome. I u Njemačkoj smo imali tu fazu šutnje, a događaje nakon toga su najprije dijagnosticirali u Americi kod ratnih veterana terminom 'posttraumatski stresni sindrom'. U Njemačkoj su mnogi zastupali tezu: 'svi smo doživjeli političku ili ratnu traumu i zar cijela Njemačka treba ležati na kauču psihoanalitičara?'. Ova ozbiljna tema treba resurse, političku volju, medicinsku i pravnu podršku u kreiranju društvene atmosfere koja priznaje doživljenu traumu i tako vraća dostojanstvo onima koji su je proživjeli.

DW: Vi ste kao mladi čovjek, željeli proputovati svojom tadašnjom domovinom DDR-om auto-stopom. Željeli ste upoznati i druge zemlje, slične ili različite od vaše domovine. Bili ste nezadovoljni slobodom, odnosno, neslobodom koju je nametao tadašnji režim. Je li današnja Njemačka ono što ste tada željeli?

Dr. Bomberg: Postoji niz stvari koje su u Njemačkoj jako dobre. Jako sam sretan jer smo ponovno ujedinjeni. Visoka stopa nezaposlenosti na istoku Njemačke nije ono što me raduje kao i gubitak demokracije, koji nastupa kada se izvjesna mišljenja prebrzo svrstavaju u klišeje. Moramo u ovom vremenu globalizacije i izbjegličke krize uvijek biti svjesni da je to veliki nacionalni izazov, za koji je nužan nastavak međunarodne suradnje. Potrebno je razumjeti kako i zašto je nastala diktatura ali težiti i oblikovati demokraciju. Ovdje bi spomenuo i značaj tzv. kulture trpljenja ali i integracije na nacionalnoj razini kako bi zemlju u kojoj žive prihvatili kao svoju domovinu i imali osjećaj da su ispravno postupili.

DW: Znači vaši ideali, kao mladića, još nisu u potpunosti ispunjeni?

Dr. Bomberg: Jedan dio je ispunjen, a drugi je moj moto kako bih i dalje težio neophodnim promjenama.