Sumnje u vojnu neutralnost Srbije

Opozicione stranke također smatraju da je Srbija ovim zakonom napravila veliki korak ka zvaničnom članstvu u NATO-u. Ta tumačenja su demantovali i srpski premijer Aleksandar Vučić, kao i srpski ministar spoljnih poslova Ivica Dačić. Aleksandar Vučić je poručio da „Srbija ostaje vojno neutralna zemlja“, dok je Ivica Dačić rekao „kako Srbija neće aplicirati za članstvo u NATO-u, i da ostaje vojno neutralna zemlja u skladu sa odlukom srpskog parlamenta“. Protivnici Zakona o saradnji sa NATO-om ,međutim, i dalje tvrde da je to loš potez, i zahtijevaju od predsjednika Srbije Tomislava Nikolića da taj zakon ne potpiše. Tako se, recimo, mogu čuti ocjene da „taj sporazum prelazi okvire normalne saradnje, i da se sada uvodi ekstenzivan imunitet za pripadnike NATO-a koji je teško objasniti“. Ima i onih koji tvrde da su u Srbiji već na djelu „orgije NATO-a, i da će na ovaj način Srbija postati poligon za NATO agresiju na Rusiju“.

Vojna neutralnost nije ugrožena

Mislim da je u ovom slučaju riječ o jednoj propagandnoj akciji koja je trebalo da kompromituje vojnu neutralnost Srbije, ocjenjuje za DW vojni analitičar Aleksandar Radić. „Ona je trebalo da pokaže da je taj sporazum nešto novo, i neki iskorak u politici Srbije prema NATO-u. Sam sporazum nema ništa sa tom temom. Riječ je samo o jednom u nizu dokumenata koji definišu saradnju sa različitim organizacijima, u ovom slučaju sa NATO-om. Problem je što mnogi nisu ni čitali sam dokument, ali su našli za shodno da ga komentarišu. On se odnosi na saradnju oko logističke podrške sa organizacijom za podršku i nabavke. Ono što je u srpskim medijima izdvojeno kao kapitulacija pred NATO, a to je status osoblja koje je angažovano, to su univerzalna pravila koja se pojavljuju u svim dokumentima koja se prave sa partnerskim zemljama“.

Oprezni odnosi sa Rusijom

Primjedbe koje su se mogle čuti da ruskoj strani nisu ponuđeni isti uslovi za status osoblja koje funkcioniše u srpsko-ruskom humanitarnom centru u Nišu su tačne, ističe Radić. „Srpska strana je praktično izbjegla da ponudi takav dokument na potpis tokom posjete ruskog predsjednika Vladimira Putina 2014. godine“, kaže Radić, i dodaje da bi se sada moglo raspravljati zašto se to izbjegava:

„Srpska vlada je čvrsto orijentisana ka približavanju Zapadu. I sa te strane očigledno želi da se stvori slika od strane Aleksandra Vučića i njegovog okruženja pred javnim mnjenjem da postoji posebna saradnja sa Rusijom, ali činjenica govore da stalno pokazuje veliki oprez kod svih konkretnih poteza prema Rusiji. Jer, kad zaista nešto morate da uradite onda se srpska vlada povlači i gleda pažljivo kakve su reakcije Zapada, i ako primijete neke negativne reakcije onda se nalazi način, da se manje više nezgrapno, izbjegne preuzimanje neke nove aktivnosti sa Rusijom koja bi mogla da kompromituje srpsku prozapadnu orijentaciju. I konkretan primjer za to je upravo izbjegavanje da se potpiše dokument kojim se definiše status ruskog osoblja u humanitarnom centru u Nišu, i to je oktobra 2014. godine urađeno bez najave i obrazloženja, i ruska delegacija je dovedena pred svršen čin i dokument nije potpisan“.

Obostrani interes Srbije i NATO

Primjedbe da je ovo odstupanje od vojne neutralnosti Srbije ne stoje, smatra Bojan Al Pinto Brkić, iz Foruma za međunarodne odnose. „Srbija je od Kumanovskog sporazuma pa nadalje imala intenzivnu saradnju sa NATO-om, i ovo sada je samo nov način da se uredi ono što je već postojalo. Interes Srbije da zaključi ovakav sporazum nije sporan, a interes NATO-a je vjerovatno samo geografski, jer je Srbija skoro pa jedina zemlja u ovom dijelu svijeta koja nije članica NATO, i nije podnijela zahtjev za članstvo u toj organizaciji“.

Ruska strana ima pravo na svoje gledište, ali ništa se novo suštinski ne dešava, i ne postoji nikakva naznaka da će se strateško opredjeljenje zemlje, a to je vojna neutralnost, biti napušteno, napominje Al Pinto Brkić. „Srbija na ovaj način dobija jedan krovni sporazum, kojim će se regulisati odnosi sa NATO, čije su članice svuda oko Srbije. To znači uređenje bezbjednosnih odnosa sa svojim susjedima, i to je recimo neki dobitak tog sporazuma. A ako se osvrnemo na komentare šta Srbije time gubi, čuju se recimo komentari da će NATO biti oslobođen PDV-a, ili ovog ili onog. U stvarnosti, niti je NATO neka građevinska firma koja će sad graditi po cijeloj Srbiji pa će tu biti nekog velikog prihoda kojeg se svjesno odričemo. Ne postoje takođe naznake da će NATO u nekom trenutku, na bilo koji način, imati velike konvoje koji prolaze kroz Srbiju i koji su potencijalna opasnost po bezbjednost zemlje i neke lokalne zajednice“, kaže Brkić.

Aktuelna vlada - najveći pomak ka NATO-u

Srpski premijer Aleksandar Vučić smatra da su licemjerne optužbe na račun njegove vlade zbog ovog sporazuma, jer su kako navodi i prethodne vlade potpisivale sporazume sa NATO-om. „S obzirom da nas čekaju izbori, premijer osluškuje javno mnijenje, koje inače nije naklonjeno NATO-u, i stoga postupa oportunstički, ocjenjuje Radić. “Tačno je da se odavno vodi saradnja sa NATO, i od 5. oktobra 2000. godine nijednog momenta nije bilo sporno da se recimo ide u Partnerstvo za mir i da se razvija saradnja sa NATO-om. To nije tabu tema. Ali ono što je činjenica jeste da su aktuelne vlasti, u kojoj nesumnjivo Vučić ima najveći uticaj, orijentisane ka Zapadu, i da je dokument koji je najviše približio Srbiju NATO, zapravo Individualni akcioni plan partnerstva (IPAP), stavljen na sto i potpisan za vrijeme ove vlasti. Znači, sve vlade od 5. oktobra pa nadalje se činile neke pomake, ali najveći pomak u približavanju NATO-u do sada je učinila vlada Aleksandra Vučića, napominje Radić”.