Suočimo se sa AfD-om!

Izbjeglice, stranci i islam - ovo su riječi kojima se u Njemačkoj trenutno može zakuhati potuno čudesna mješavina sačinjena od straha, suzdržanosti i predrasuda. Alternativa za Njemačku, AfD, to radi svakodnevno. Do sada protiv toga nije pronađeno protusredstvo.

Sada su desničarski populisti ponovo napali. Ovaj put je cilj nogometaš Jérôme Boateng. Zamjenik predsjednika Alternative za Njemačku (AfD) Alexander Guland je u intervjuu "Frankfurter Allgemeine Sonntagszeitungu" rekao da je Boateng dodušen cijenjen kao njemački reprezentativac, ali da to ne znači da se na njega ne gleda kao na stranca.

"Mi ne želimo imati jednog Boatenga za susjeda", dodao je on. Gaulandov ispad daje mogućnost da se pogleda duboko u psihu AfD-a, mada je predsjednica stranke Petry sada, po poznatom receptu, brzo nakon svega uputila izvinjenje Boatengu, a Gauland je izjavio da je on samo "opisao stavove nekih ljudi".

Zašto Boateng?

Kada bi ovdje važila normalna politička mjerila Boateng bi vjerojatno bio najneprikladniji cilj za zadirkivanja u smislu neprijateljstva prema strancima. On je rođen i odrastao u Berlinu, njegov otac je iz Gane, a majka Njemica. On je uspješan i izborio je svoj put u svetište Nijemaca, njemačku nogometnu reprezentaciju. Kratko rečeno: Boateng je najbolji dokaz za to da integracija može uspjeti.

Upravo to je ono što ga iz perspektive AfD čini odgovarajućim predmetom za sijanje sumnje i širenje neraspoloženja. S njim upravo taj uspješni primjer integracije treba biti diskreditiran. Riječ je o visini s koje se pada, o tome da se neko ko je sasvim gore gurne na potpuno dno. I još više. Time se istodobno napada i nogomet. Razlog za to je očigledan: Stadioni naime nisu samo mjesta sportskog odmjeravanja snaga i ključalih emocija publike. Ovdje se pokazuje - kao možda još samo u kulturi - kako ljudi iz različitih kultura i svjetova zajedno djeluju na način koji se podrazumijeva. I da razlike ne slabe tim, nego ga jačaju.

Tako mnogo integracije, koja se podrazumijeva, je pobornicima straha prema strancima trn u oku. Jer ona pobija njihovo ulijevanje straha. I to što su upravo sportski klubovi proteklih mjeseci, zahvaljujući svojim izvanrednim ponudama za izbjeglice, napravili senzaciju, vjerojatno ih među desničarskim populistima ne čini omiljenim.

Napad na crkvu

Po istoj mustri kao u slučaju napada na Boatenga odvijaju se napadi AfD-a na crkvu i njenje karitativne ustanove. Optužba zvuči gnusno, ipak sličnih sumnjičenja je stalno bilo i protiv međunarodnih humanitarnih organizacija: Naime da one pod izgovorom spremnosti na pružanje pomoći obavljaju poslove vrijedne milijardama eura. Caritas i Diakonie, tako glasi konkretna optužba desničarskih populista, imaju vodeću ulogu u prihvatu izbjeglica i iz komercijalnih razloga su zainteresirani da i dalje veliki broj onih koji traže zaštitu uspijevaju doći do Njemačke.

Ovdje crkvu kao moralni autoritet treba skinuti sa trona. Autoritet koji je inače u debati o integraciji potrebniji nego ikada.

Hrana za teorije zavjere

Koliko god je manevar AfD-a lako prozrijeti, toliko je nespretno na to reagirati samo krilaticama poput "besramno" ili "blebetanje". To miriše na odbijanje diskusije. I nastavlja se na nesretnu liniju koju slijedi Katolička crkva, a koja na Dan katolika u Leipzigu, želeći izbjeći suočavanje sa AfD-om, nije uopće pozvala funkcionere ove stranke.

Bila je to glupost koja se osvetila. Sada će se ipak diskutirati, ali s ružnim predznakom, a to je da se AfD i njene pristalice u svojim teorijama zavjere i progona mogu osjećati ojačanim.

Ekskomunikacija nije dobra strategija prema desničarskim populistima. I sve ne smije ostati samo na negodovanju nogometnih službenika. Jer u oba slučaja - kako u slučaju Boatenga, tako i u slučaju crkvenih karitativnih ustanova - AfD koristi predrasude i strahove koji bi mogli biti pretjerani i politički nekorektni. No oni su sada tu i među stanovništvom su više rasprostranjeni nego što se pretpostavlja.

Dijalog kao protumjera

U demokratiji postoji samo jedno jedino protusredstvo koje može zaustaviti širenje straha i bacila negodovanja u centru društva. To su činjenice i argumenti, to je diskurs.

Čini se kao da su ovdje političke stranke u odnosu na druge društvene grupe već nešto naučile. Bivša ministrica pravosuđa Leutheusser-Schnarrenberger predvodi u tom smislu. U intervjuu "Sueddeutsche Zeitungu" ona je napravila provjeru činjenica u programu AfD-a i pokazalo se da stranka izgleda prilično zaostalo.

Nema drugog puta: Suočimo se sa desničarkim duhom vremena! Inače će AfD i drugi još dugo moći spremati bljutavu supu sačinjenu od strahova, rezervi i predrasuda.