Sudbina protjeranih Nijemaca

70 kilograma po osobi. Više nisu smjeli ponijeti kada su koncem maja 1946. godine bili transportirani. Nekoliko mjeseci prije je Emma, majka Liebhard Franka, primila odluku čekoslovačkih vlasti. U njoj joj je saopćeno da je predviđeno da ona i njena porodica budu iseljene iz mjesta Schwarzwasser, današnja Černe Voda u Češkoj. Franke je tada imao 14 godina. I danas, sa 82 godine, se dobro sjeća tog dana, kada je sa mlađim bratom i sestrom, majkom i bakom bio transportiran.

Održati sjećanje živim

Milionima Nijemaca se u metežu rata i na kraju rata dogodilo isto što i Franku. Riječ je o Nijemcima iz Istočne Pruske, Pomeranja, Šlezije, Sudeta koji su morali napustiti svoju domovinu. Koalicionim ugovorom nove vlade u Berlinu ustanovljen je Dan sjećanja na sudbine prognanih i iseljenih. Na stranici 113 koalicionog ugovora se navodi: "Ovim danom održavamo sjećanje upozorenja na bijeg i izgon". Erika Steinbach, predsjednica Saveza prognanih smatra da je to čin koji se davno trebao dogoditi.

Ona smatra da je riječ o temi koja se tiče svih iako je riječ o regionima koji ne pripadaju današnjoj Njemačkoj. Ona je na twitteru napisala da je ovo protjerivanje bilo najepohalniji preokret za Njemačku od tridesetogodišnjeg rata. Savez, na čijem je ona čelu, se od 2002. godine zalaže za uvođenje Dana sjećanja. Istorija protjeranih Nijemaca je jedna od najvećih pratećih tragedija Drugog svjetskog rata.

"Gubitnici" su bili nepoželjni

Kada je Liebhard Franke 1932. godine rođen u mjestu Schwarzwasser ono je pripadalo bivšoj Čehoslovačkoj. Tamo se govorio isključivo njemački, kaže Franke. Čehoslovaka je bilo sasvim malo. U septembru 1938. godine je Minhenskim sporazumom ovo područje pripojeno Njemačkom carstvu. 1945. godine, kapitulacijom Njemačke, tamo za "gubitnike" više nije bilo mjesta. Brojni su, poput porodice Franke, postali žrtve progona koji je naredila država. Politička osnova za to bila je uspostavljena Zaključcima iz Postdama, koje su 1946. godine dogovorile savezničke sile. Njima je dogovoreno da njemački građani iz ovih regiona moraju prisilno biti prebačeni u Njemačku. Neki smatraju da je to bilo etničko čišćenje.

Osam miliona ljudi više

Ljudi su transportirani u vagonima za stoku i raspoređeni u Zapadnoj Njemačkoj, te u područjima koja su bila pod sovjetskom upravom. "Postojali su i prihvatni centri", kaže Manfred Kittel, direktor fondacije "Bijeg, protjerivanje, pomirenje". "Neki su najprije bili tamo smješteni i djelomice su bili podvrgnuti uvjetima nehumanog rada," kaže Kittel. On kaže da je posebno bilo loše stanje u jugoslovenskim prihvatnim centrima u kojima su bile smještene Dunavske Švabe.

Liebhard Franke i njegova porodica su imali sreće. Nakon tri dana završeno je njihovo putovanje u južnonjemačkom Kuernbachu, koji je udaljen 50 kilometara od Stuttgarta. "Ljudi su jednostavno dovedeni u općine gdje su bili primorani pobrinuti se za smještaj", kaže Franke. Oko osam miliona ljudi bilo je smješteno širom Zapadne Njemačke. Četiri miliona u područjima koja su kasnije bila dio DDR-a.

"Novajlije" su važile za okupatore

Domaći stanovnici su morali ustupiti svoje sobe ili dijelove stana doseljenicima. "Bila je to enormno opterećujuća situacija za sve koji su u njoj učestvovali", prisjeća se danas 82-godišnji Franke. Koncem 1946. godine njegov otac se vratio iz zatočeništva. On je tokom rata služio u jednoj njemačkoj jedinici smještenoj u Danskoj. Kao kamenorezac po profesiji Otto Franke je vrlo brzo ponovo pronašao posao. Tako je počeo raditi na obnovi porušenih crkava. Zahvaljujući tome je njegova situacija bila bolja nego u slučaju drugih, priznaje danas njegov sin. Brojni su pri tome imali gorko iskustvo jer su u novoj domovini bili promatrani kao okupatori. No obnova i ekonomsko čudo u poslijeratnom vremenu bi bili nemogući bez doprinosa brojnih protjeranih Nijemaca, smatra Manfred Kittel.

Priznanje istočnih granica

Tokom godina je mnogo toga izgubljeno - dijalekt, običaji i tradicija. Od 1950. godine su se brojni prognanici organizirali u tzv. pokrajinske timove. "Ove ogranizacije su postojale kako bi sačuvale sjećanje na kulturu i istoriju izgubljene domovine, ali i kako bi artikulirale političke zahtjeve", objašnjava Kittel. Mnoge od ovih organizacija su pomogle i pri procesuiranju brojnih gubitaka. Ove organizacije su njegovale bliske odnose prije svih sa socijaldemokratama. Koncem 60-tih godina došlo je do preloma kada je tadašnji kancelar Willy Brandt priznao istočne granice zemlje. Tada je za brojne, koji su još vjerovali u povratak u domovinu, umrla svaka nada. Od tada su ove organizacije bliske kontakte njegovale prije svih sa strankama CDU i CSU. Danas širom Njemačke postoji 20 takvih organizacija. Mnoge se bore sa sve manjim brojem članova.

Nova okolina zahtijeva prilagođavanje

Za Liebharda Frankea takav razvoj događaja ne predstavlja iznenađenje. On smatra da se određene stvari mogu zadržati u životu samo ukoliko su dio određene zajednice. Onog trenutka kada se ljudi nađu u novom okruženju normalno je da više nema odziva. "Tome se mora prilagoditi", smatra Franke.

Uspostavljanjem Dana sjećanja doduše tradicija neće biti dalje njegovana, ali će se na taj način barem podsjetiti na sudbinu brojnih ljudi. Sada se trenutno vodi diskusija o tome koji bi datum trebao biti određene za Dan sjećanja. Trenutno se raspravlja o tome da taj dan bude kada i "Dan domovine", koji se već desetljećima obilježava prve nedjelje u septembru ili pak na Svjetski dan izbjeglica 20. juna.

Autori: Nastassja Steudel / Zorica Ilić

Odgovorni urednik: Mehmed Smajić