Studirati u BiH ili otići? | Politika | DW | 15.07.2018
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Reklama

Politika

Studirati u BiH ili otići?

Mnogi Bosanci i Hercegovci u svijetu se često ističu po stručnosti i dostignućima u raznim oblastima. BiH je neosporno zemlja u kojoj ima genijalaca, samo što ih ne zna zadržati.

Irfan Durmić, 19-godišnjak iz Sarajeva, to objašnjava rečenicom Meše Selimovića, u stilu “da je u Bosni najveći problem kad si centimetar iznad prosjeka. Da si pola metra ispod prosjeka, nije belaj, ali zbog tog jednog centimetra iznad prosjeka - imat ćeš problema”.

Za sebe kaže da je "vječiti učenik, inatlija, putnik, Bosanac”. Lud je za fizikom. Na brojnim domaćim i internacionalnim takmičenjima osvajao je medalje, a upravo se priprema za Svjetsku olimpijadu iz fizike, koja će krajem jula ove godine biti održana u Portugalu. Na jesen će Irfan započeti studij fizike, uporedo sa studijem filozofije. Studirat će na Williams Collegu u američkoj Saveznoj državi Massachusetts, na kojem je, od nekoliko ponuđenih mu opcija, dobio punu stipendiju. Stipendiju je dobio nakon niza iscrpnih ispita, te završnog eseja, koji je napisao koristeći se stihovima pjesama kultnih rokera Guns N’ Roses.

U rodnom Sarajevu, kao ni u BiH, niti u okruženju, ne vidi visoku školu koja bi utažila njegovu žeđ za znanjem i omogućila mu da spoji dvije oprečne, a donekle i bliske oblasti - fiziku i filozofiju.

Irfan Dormic, ein junger Physikliebhaber, der Bosnien bald verlassen wird, da er ein Vollstipendium am Williams College in Massachusetts, USA, erhalten hat (DW/Z.Ljubas)

"Shvatio sam da ima neki svijet gdje mogu da radim nešto što volim, gdje me niko neće ograničavati", kaže talentirani Irfan Durmić, koji svoju budućnost ne vidi u BiH

Univerziteti na Balkanu još daleko od Zapada

"Univerzitet u Sarajevu ne kotira dobro. To mogu reći kada, na osnovu mog iskustva sa drugim europskim univerzitetima, na kojima sam bio ili kao student, ili kao profesor, ili kao istraživač, poredim bh. i zapadno-europske univerzitete”, kaže za Deutsche Welle dr. Vedad Smailagić, profesor germanističke lingvistike na Odsjeku za njemački jezik Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Prof. Smailagić je predavač na nekoliko njemačkih i europskih univerziteta, član Međunarodnog naučnog vijeća Instituta za njemački jezik u Mannheimu.

Univerzitete u BiH, tvrdi Smailagić, ali i univerzitete u regionu i u Istočnoj Europi, teško je porediti za zapadno-europskim ili američkim univerzitetima, “budući da nemaju izražen status istraživačkih institucija, nego samo nastavničkih institucija”. “U tom kontekstu smatram i da Univerzitet u Sarajevu spada u grupu univerziteta koji se ne mogu pohvaliti istraživačkim odnosno naučnim kvalitetom”, kaže on.

Na svjetskoj rang-listi univerziteta, Univerzitet u Sarajevu je ispod 2.000. mjesta, a u posljednjih nekoliko godina oslabio je i na rang-listama univerziteta u regiji.

Činjenica je, smatra Smailagić, da među profesoricama i profesorima, a i među studentima u BiH, “ima jako dobrih mladih ljudi, pravih genijalaca. To su oni koji naprave velike karijere, ali te karijere, na žalost, ne mogu kod nas da naprave zato što u BiH uopće ne postoji ulaganje u nauku”.

Doktor Vedad Smailagic, Professor für Germanistische Linguistik an der Universität Sarajevo (DW/Z.Ljubas)

Smailagić smatra da je u BiH “istraživački rad jako podcijenjen, potplaćen, neplaćen i u tom smislu, bez te komponente, mi nismo univerzitet, mi smo samo skup predavača”

Interesa ni za nauku, ni za mlade

Da ulaganja niti interesa za nauku, kao ni za mlade, u BiH nema potvrđuje i primjer Irfana Durmića i njegovih četvero kolega koji će braniti zastavu BiH na Svjetskoj olimpijadi iz fizike. “Takva nam je realnost, takva nam je država. U normalnoj državi je pitanje - dobro djeco, koja će se medalja donijeti, a kod nas je pitanje hoće li se 'skuckati' pare da se ode na Olimpijadu?”, kaže Irfan za Deutsche Welle.

Nešto podrške su dobili od sarajevskih općinskih načelnika, nadaju se da će “skuckati” još koju paru od vlasti na višim nivoima, da će do Olimpijade prikupiti 14.000 KM (7.000 eura) koliko je potrebno za put pet mladih bh. fizičara do Portugala. “Nekome to izgleda ogromna svota, ali kad se shvati da su budžetske rezerve Kantona Sarajevo u desetinama miliona KM, kad se uzme kalkulacija da se nekoliko stotina hiljada KM potroši na sređivanje auta Predsjedništva BiH, kad se skonta da jedan član Predsjedništva BiH ima trenutno tekućih rezervi od oko pola miliona KM... i ne može se naći 14.000 KM da pet mladih ljudi ode na olimpijadu? To mi je, u najmanju ruku, tragikomično”, kaže Irfan.

Prof. Smailagić stanje u nauci u BiH poredi sa stanjem u bh. sportu, fudbalu, recimo. “Naša Premier liga je loša jer nema ulaganja u tu ligu. Postoje ljudi koji igraju lopte, ali nema ulaganja ni u terene, ni u treninge, ni u igrače. Mi imamo 11 igrača koji se u najvećoj mjeri bore za svoju egzistenciju mimo te lopte i ne možemo očekivati kvalitet timova, kvalitet liga. Mi našu reprezentaciju u sportu pravimo od ljudi koji dolaze iz vana, zato što se tamo kvalitetnije radi i veća su ulaganja u sport”, kaže Smailagić i pojašnjava da je, otprilike, tako i u nauci: “Niti postoje ulaganja, niti Vlada vjeruje da nauka na bilo koji način može služiti razvoju države i društva, niti uprave univerziteta izlaze sa programima i projektima u kojima se s jedne strane očekuju ulaganja u opremu, a s druge strane očekuju istraživački rezultati”.

Traum vom Ausland (picture-alliance/R.Guenther )

Talentiranim učenicima i studentima obrazovni sistem u BiH ne može ponuditi adekvatnu potporu, te se oni stoga najčešće odlučuju za odlazak na svjetske univerzitete

Istraživački rad podcijenjen

Također, prema njegovim riječima, u BiH je “istraživački rad jako podcijenjen, potplaćen, neplaćen i u tom smislu, bez te komponente, mi nismo univerzitet, mi smo samo skup predavača”.

“Kada se ja bavim nekim svojim istraživanjem i pišem neki rad, trebaju mi knjige i često tragam za knjigom koje uopće nema u regionu. Najčešće moram potrošiti mjesec dana da izorganiziram da nekako dođem do te knjige. Istovremeno, moj kolega na zapadno-europskom univerzitetu, recimo u Njemačkoj, ode u biblioteku i uzme tu knjigu”, kaže Smailagić.

Pojašnjava i kako "politika zloupotrebljava univerzitete za provođenje nekih svojih interesa, dok se s druge strane država distancirala i pokazuje izrazito nepovjerenje prema univerzitetu”, nepovjerenje u smislu da ulaže u naučna istraživanja i radove od kojih bi i sama imala interes. Od slične boljke, tvrdi prof. Smailagić, pate ne samo univerziteti u BiH, već u većini zemalja Istočne Europe.

Nije do diplome, do pojedinca je

No i pored svih problema, pored zakona koji ne idu na ruku visokom školstvu i u velikoj mjeri negativno utječu na autonomiju univerziteta, diplome bh. univerziteta uglavnom su priznate u drugim zemljama. Prof. Smailagić kaže kako najviše iskustva ima sa Njemačkom, a da je stanje slično i u drugim zapadnim demokratijama koje su “razvile cijeli sistem održanja kontrole tržišta rada tako što tu nema zagarantiranog radnog mjesta, pa je i pitanje diplome Univerziteta u Sarajevu, u suštini, pitanje kvaliteta i znanja pojedinca”.

“Znam za mnoge slučajeve gdje naši ljudi, sa našim diplomama dobivaju posao i u medicini, mašinstvu, informatičari pogotovo - tu često niti ne treba diploma, samo znanje, tako da se u tom smislu može reći da je diploma priznata ukoliko je poslodavac zadovoljan kvalitetom tog radnika”, kaže prof. Smailagić.

Irfan Dormic, ein junger Physikliebhaber, der Bosnien bald verlassen wird, da er ein Vollstipendium am Williams College in Massachusetts, USA, erhalten hat (DW/Z.Ljubas)

Irfan namjerava otići u Ameriku i nada se da će tamo ostvariti svoje ambicije

Irfan Durmić neće rizikovati. Potrudit će se dobiti diplomu Williams univerziteta u Americi. “Kad sam vidio kakav je naš obrazovni sistem, visoko školstvo, kad čujem od kolega da je oprema na fakultetima starija od 20 godina, nema nikakvog realnog pomaka, kad se nađete u situaciji da se, ako želite, bavite znanstvenim radom... šta ja imam raditi u društvu gdje je veći problem to da li je rad znanstveni ili naučni, nego to što je oprema stara 20 godina?”, pita se Irfan.

Prema pravilima stipendiranja, po završenom studiju mora se vratiti u BiH. Iz trenutne perspektive, kako kaže, Irfan se više ne vidi u zemlji u kojoj se rodio.

“Iskreno, nemam više želju da živim ovdje. Nemam osjećaj da ovdje pripadam. Možda nisam u pravu, ali ovdje uvijek imam osjećaj nekog stepena ograničenosti. Shvatio sam da ima neki svijet gdje mogu da radim nešto što volim, gdje me niko neće ograničavati... gdje stvarno mogu da se ostvarim u nečemu što volim...”

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android

Preporuka redakcije