1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Sreća ne stanuje u kolektivnom centru

27. juli 2010

Ovo je priča o sedamnaest raseljenih ljudi, koji u jezivim uslovima životare u kolektivnom centru u Rogatici. Još uvijek se nadaju. Vjeruju da će Angelina Jolie održati riječ.

https://p.dw.com/p/OUgA
Kolektivni centar u RogaticiFoto: DW
Die Stadt Rogatica
RogaticaFoto: DW

U Bosni i Hercegovini, čak deceniju i po poslije završetka rata, oko 7.300 raseljenih osoba još uvijek živi u kolektivnim centrima. Šta je kolektivni centar? Drugo ime za užas! Ili je riječ o neuslovnim zgradama koje nikome nisu potrebne, ili o montažnim kućama, ili dotrajalim barakama. Ljeti se ne može izdržati od vrućine, zimi – puše na sve strane. Nesretnici koji žive u kolektivnim centrima ne mogu da se vrate svojim predratnim domovima iz različitih razloga. Kuće su ili porušene u pljačkaškim pohodima, ili zapaljene, okoliš je često još uvijek pod minama, a neki od raseljenih se nemaju gdje vratiti jer su jednostavno, prije rata bili podstanari. Među njima je najviše starijih osoba koje su same, ali ima i mladih bračnih parova sa djecom i mlađih muškaraca i žena. Od čega žive? To ni oni sami ne znaju.

Lena grli Angelinu Jolie

Ispred trošne spratnice u centru Rogatice, Lena Babić prostire tek oprani veš. Ima 77 godina, iz sela je Vojnin kod Goražda. U kolektivnom centru „Rogatica“, živi sa mlađom sestrom. Nemaju nikoga, a u svoje selo se ne mogu vratiti.

„Niko se tamo nije vratio. Kuća je uništena. Putevi, njive i voćnjaci, sve je to zaraslo u korov. Imale smo kuću i zemlju, vrt i voćnjak... Svega smo imale, a sada živimo od socijalne pomoći, od 41 KM (20 eura). Nemamo ni jedna penziju, nismo se udavale“, kaže Lena. „Za šta je dovoljna 41 marka?“ pitam. „Samo za ono što je nužno da se preživi. Može biti za hljeb. Iz Crvenog krsta nam donesu odjeću, ponekad stigne i neka donacija u hrani. Iz Sarajeva su nam dolazili neki dobri ljudi i donijeli namirnice. „Jeste li za ovih 15 godina otišli da vidite svoje imanje?“ „Nisam, ne mogu. Ovdje ću, izgleda, ostati do kraja života“, kaže tužno starica.

Primjećujem na zidu fotografiju, a i jednu manju, uokvirenu, na stočiću: na obje, Lena grli Angelinu Jolie.

Flash-Galerie Flüchtingslager in Rogatica
Lena Babić sa uramljenom fotografijom sa Angelinom Jolie i svojom mlađom sestromFoto: DW

Na sljedećoj stranici pročitajte o obećanju Angeline Jolie.

„Ja sam sliku uokvirila“

Flüchtingslager in Rogatica
Zajedničko kupatiloFoto: DW

„Ovako je bilo. Bio je treći dan Vaskrsa, kad kod mene u ovu moju sobicu tri sa tri, uđoše njih šestoro. Žene iz Goražda koje nas povremeno posjećuju i s njima jedna žena i jedan muškarac. Ona lijepa, mila, kulturna... Ja stavila na sto obojena jaja i neke kolače. Vidim da su ovo dvoje stranci i da im prevodilac prevodi. Eto, tu je sjedila Anđelina, a muž joj preko puta. Bio je i fotograf, slikao nas. Ja sam sliku uokvirila. Pitali su me kako živim i šta bih željela. Rekla sam da bih željela istu ovoliku sobu, samo da imam svoje kupatilo“, kaže skromno Lena. „Vjerujete li da će Anđelina nešto učiniti za vas?“ pitam. „Obećala je, samo da opština nađe zemljište. Napraviće nam, kažu, male stanove i svako bi imao kupatilo i kuhinju. Ja se nadam, a možda ću i umrijeti ovdje, nadajući se.“

Zatim Lena pokazuje zajedničko kupatilo. Tri kabine, u jednoj tuš, a druge dvije su WC-i. Nema mašina za veš, svi sve peru ručno. Iznad kabina, strop je potpuno mokar, curi neka prljava voda. „Eto, vidiš, dolje se kupaš, a odozgo kaplje“, kaže Lena i vodi me kod njenog komšije Gorana Markovića, druga vrata desno.

Ostvarenje sna - Soba, kuhinja i kupatilo

Goran Marković je prije rata radio u „Energoinvestu“ kao mašinbravar. Sa ženom i kćerkom bio je podstanar na Alipašinom polju u Sarajevu. „Onda sam izgubio posao, a kad sam izgubio posao, izgubio sam i ženu“, kaže Goran.

Goran Markovic
Tužni Goran MarkovićFoto: DW

U kolektivnom centru „Rogatica“ živi sam u jednoj sobi gdje i kuha. Pokazuje mi „brdo“ lijekova. Nedostaje mu antitrombin u krvi i do kraja života moraće da uzima preparate koji regulišu koagulaciju. „Pet godina sam vodio sudski postupak za dobijanje penzije. U startu sam dobio 480 KM, a onda su me pokrali, i uzeli 180, pa sada dobijam nešto malo preko 300 maraka. Neki dan je jedan čovjek koji je živio s nama u centru, umro. Trebale su mu boce za kisik i uvijek je bila frka oko tog kisika. Ko će to platiti i hoće li platiti? Eno boca, još uvijek stoje u hodniku, a on je otišao na onaj svijet, plačući“, kaže Goran.

Većina stanara u ovom tužnom centru ima preko 65 godina. Najmlađi je dječak, srednjoškolac, koji živi s majkom. Trenutno je na moru. Goran ima 47 godina. U njegovim očima kao da se može pročitati pitanje: „Kako sam dospio ovdje?“ Ali, ipak se još uvijek nada da bi moglo biti bolje. „Ako Anđelina ništa ne iščupa, neće niko. Bila je s nama, pričala i pitala nas šta bi mi željeli. Ima sad, jedna informacija koja se pojavila, da će nam nešto praviti, da je navodno već i zemljište pronađeno. Šta bi bilo ostvarenje mog sna? Soba, kuhinja i kupatilo. Ono što sam i prije imao“, kaže Goran.

Na sljedećoj stranici pročitajte kako se pas ulovi u mišolovku?!

Sve su životne priče ovdje slične

Prvo se malo sudbina poigrala s njima, a onda i ljudi. Borka Mandžo iz sela Kozlić kod Rogatice kaže da je u kolektivnom centru oboljela. „Imam 183 marke penzije, ali pola dajem za lijekove. I nisam samo oboljela ovdje. Tu sam i poludila. Bila sam dobila donaciju za opravku kuće, pa su me onda slagali da su naišli na mine i od toga nije bilo ništa. Nikad tu mina, oko moje kuće, nije bilo. Tako su me odbili, sad moram opet da predam zahtjev“, kaže Borka.

Vida Matovic
"Da mi je samo slušni aparat", kaže Vida Matović.Foto: DW

Milka Andrić iz jednog sela kod Trnova, nema ni radio, ni televizor, a prije dva mjeseca ostala je i bez svjetla u svom sobičku. „Pregorila mi plafonjera, nema ko da popravi, pa živim u mraku. Kroz prozorčiće iznad vrata, dopire mi svjetlo sa hodnika, pa naveče vidim da namjestim posteljinu“, kaže Milka. Vida Matović imala je, kaže sve, 'a sada nema ništa'. „Kad su mi 2000. godine umrli muž i sin, sve je pošlo nizbrdo. Sa 200 maraka penzije, jedva preživim. Pola ode na lijekove“, kaže ona. „Šta je Vido, vaš san?“ pitam. „Voljela bih kakvu pomoć u parama da kupim slušni aparat. Skroz sam gluva. Čitam sa usana. Doktor mi dao preporuku za slušni aparat, ali ovi u socijalnom nisu htjeli da mi je ovjere, da udare pečat. Rekli mi 'mnogo ti skup taj aparat'.“ „Koliko košta?“ „Oko 800 maraka. Ja to nemam. Najviše bih voljela da me nema, da umrem“, kaže Vida.

Umjesto miša, pas u mišolovci

Flüchtingslager in Rogatica
Miodrag Čvoro u vrijeme ručka u svojoj sobi.Foto: DW

„Dođite u moju sobu da vidite kako miševi jedu moje cipele“, kaže Miodrag Čvoro, veoma živopisan lik iz kolektivnog centra. Prema vlastitom priznanju bio je pravi bonvivan. Negdje u svijetu ima tri bivše žene i troje djece. Nema penziju, socijalna pomoć nije dovoljna. U dvorištu kolektivnog centra uzgaja zečeve i jastrebove i radi poslove koje niko neće. Čisti dimnjake i popravlja krovove. Ulazimo u sobu u kojoj su sve stvari davno izgubile pravu namjenu. Ostaci hrane i prljavog veša izgledaju sablasno. Na podu su mišolovke.

„Eto, koji sam ja baksuz. Postavim mišolovke, ali u njih se ne uhvati miš, nego moj pas!“ kaže Miodrag. „Anđelina je poslala pare i neka holandska humanitarna organizacija, da se nama naprave ti stanovi, mali stanovi. E, sad je pitanje gdje su te pare. Hoće li nas opet izigrati? Nek' ukradu pola para, ali opet će nešto ostati. Ne možemo više da živimo u 18. vijeku“, kaže Čvoro i nudi mi na poklon jednog snježno-bijelog zečića. „Ne mogu ponijeti zeca, ali zauzvrat, i ja ću za vas učiniti nešto“, kažem sa namjerom da provjerim da li su informacije koje imaju, o gradnji stanova za njih, tačne.

Flash-Galerie Flüchtingslager in Rogatica
"Radim ono što niko neće", kaže Čvoro.Foto: DW

U Opštini Rogatica je, baš onako na ljetni način, mirno. Načelnik Radomir Jovičić je na odmoru. Milenko Janković, referent za obnovu i rekonstrukciju Opštine Rogatica, kaže da on i njegovi saradnici sve rade na tome da se ovaj kolektivni centar zatvori što prije. „Šta radite?“ pitam. „Ima donatora koji su se pojavili, Anđelina i Bred to vode, novac stiže, ide to svojim putem. To će biti brzo riješeno“, kaže Janković. „Koliko brzo?“ „Ne znam“, kaže referent.

Autorka: Ljiljana Pirolić

Odg. urednik: Svetozar Savić