Srbijanski raskorak između osjećaja i realnosti

Sueddeutsche Zeitung piše o poziciji Srbije između Rusije i EU, te ocjenjuje kako Brisel polako gubi strpljenje u tom smislu. Tekst počinje opisom kafića "Putin" u Novom Sadu, ruski predsjednik pozdravlja posjetioce sa jedne slike u natprirodnoj veličini, iza njega je zlatna kupola pravoslavne crkve.„Putin je jedan od rijetkih političara koji su se suprotstavili američkoj hegemoniji. I on je prijatelj Srbije – kao i svi Rusi. Oni su nam vijekovima uvijek dolazili u pomoć“, kaže za minhenski list Radivoje Miljanić, vlasnik kafića i jedan od lidera Ruske partije. Dodaje se da Miljanić ima mnogo istomišljenika u Srbiji, da polovina Srba prema jednoj anketi vidi Rusiju kao najvećeg prijatelja (ubjedljivo ispred pratilaca Grčke i Kine), da Rusija dominira energetskim sektorom i sanira uništenu željeznicu… „Ipak, supstancijalna pomoć iz Moskve izostaje. Od svrgavanja autokrate Slobodana Miloševića, Kremlj je rado retorički podržavao Srbiju, ali je skupu pomoć još radije prepuštao Evropskoj uniji i Vašingtonu“, piše list, uz podatak da je EU (i njene članice pojedinačno) do sada dala Srbiji 3,6 milijardi eura, a SAD još 643 miliona.

„Ne čudi raskorak između osjećaja i realnosti“, piše list i navodi jedan primjer: „Simptomatični su bili izvještaji televizija i drugih medija koje kontroliše vlada o pomoći nakon katastrofalnih poplava: naspram nekoliko desetina pomagača iz Rusije stajalo je 360 spasilaca iz zemalja EU. Ipak, televizija pod državnom kontrolom i drugi mediji izvještavali su uglavnom o Rusima, pa je i većina Srba bila uvjerena da su Rusi najviše pomogli. (…) Ta diskrepanca nije slučajna. I poslije svrgavanja Miloševića je Srbija sebe prikazivala kao jedinu žrtvu NATO-a, SAD-a, Evrope i Njemačke – to su najviše radili populisti i nacionalisti. Upravo oni vladaju u Beogradu od ljeta 2012, ali se, doduše, nisu vratili otvoreno nacionalističkoj retorici.“

Dopisnik lista SZ piše da pred konferenciju o Zapadnom Balkanu (u četvrtak, 28.08. u Berlinu - op. red.) Brisel polako gubi strpljenje sa beogradskom taktikom i jare i pare, i EU i Rusija. List prenosi izjavu jednog visokog funkcionera EU za Balkan insajt. On je rekao da se od Srbije očekuje potpuna primjena spoljne politike EU, što u ovom slučaju znači uvođenje sankcija Rusiji. „Kafedžija Miljanić iz Novog Sada ogorčen je zbog takvih zahtjeva. Kao rusofil i funkcioner Ruske partije on je striktno protiv pristupanja EU. Ali rusofili su usamljeni sa tim zahtjevom, nema ih ni u srpskom parlamentu. Prijateljstvo ili ne, tek 12 odsto Srba vidi Rusiju kao model za svoju zemlju. Uzori su mnogo više Švajcarska (26 odsto), Njemačka (19) i Norveška (14)“. piše Sueddeutsche Zeitung.

Merkel isključuje mogućnost isporuke oružja PKK

Radikalna Kurdska partija (PKK) uspješno se bori protiv „Islamske države“ - treba li joj Njemačka pomoći isporukom oružja? U vladajućoj koaliciju u Berlinu se vodi žestoka diskusija o tome. Spiegel piše o tome da kancelarka Angela Merkel isključuje mogućnost slanja oružja Kurdima: „U ljetnom intervjuu ARD-u kancelarka je rekla: `Postoje vrlo jasna pravila da se oružje u Irak može isporučiti samo ukoliko je s tim suglasna iračka centralna vlada. U tom kontekstu PKK ne dolazi u obzir kao primatelj oružja´ rekla je kancelarka. Neovisno od ove debate teku pripreme za isporuku oružja iz rezervi Bundeswehra kurdskim snagama u okviru formacije Pešmerge. Kada će uslijediti isporuka oružja je još uvijek otvoreno pitanje jer je neophodna suglasnost europskih partnera. Jedno je međutim sigurno: 01. septembra će Bundestag na posebnoj sjednici raspravljati o isporuci oružja. Oko toga su se složili CDU/CSU i SPD iako unutar redova obje stranke postoje skeptične izjave o terminu. Naime 01. septembra se obilježava 75 godina o njemačkog napada na Poljsku. čime je 1939. godine počeo Drugi svjetski rat“, piše Spiegel.

U raspravi o isporuci njemačkog oružja kurdskim borcima Pešmerge na sjeveru Iraka Predsjedništvo SPD-a je skoro jednoglasno za. Hannoverische Allgemeine Zeitung primjećuje:„Kao jedini političar među malim brojem vodećih političara SPD-a Ralf Stegner odbija vojnu pomoć. Zamjenik predsjednika SPD-a strahuje da bi oružje moglo pasti u pogrešne ruke ili da bi ga Kurdi, koji teže nezavisnosti, mogli upotrijebiti u konfliktu sa Turskom. Bez obzira da li se slažemo da Stegnerovim mišljenjem ili ne – jedno ovakvo protivljenje čini dobro jednoj stranci.“

„Od kako je „Islamska država“ u kolonama potpuno novih automobila i uglancanog oružja umarširala u Irak, jedna tabu tema je došla na dnevni red u međunarodnim okvirima. Riječ je o milionima dolara, koji su iz saveza džamija u Zaljevu stizali božjim ratnicima, dok su emiri i monarsi zatvarali oči. Do sada su se zaljevske zemlje mogle iskupiti tihim reakcijama o tim nasilnim djelima i ugovorima o naoružanju, teškim u milijardama, i svjetskim nogometnim prvenstvom. To se mora promijeniti. Ova osjetljiva tema je sada na dnevnom redu“, smatra Suedwest Presse.

Problemi Zapada u Libiji

„Libija je još jedan slučaj zemlje koja je bila diktatura i u kojoj parlamentarni izbori nisu doveli do smirivanja političkog i sigurnosnog stanja u zemlji, već naprotiv – do građanskog rata. Za vikend se dogodila nova dimenzija podjela: Islamisti su željeli aktivirati stari parlament, nakon što je novi parlament njihove paravojne formacije proglasio terorističkom organizacijom. Novi parlament je također već apelirao na međunarodnu zajednicu tražeći hitnu vojnu pomoć. Donedavno se nova intervencija nije smatrala mogućom, ali to se mijenja. Nije riječ samo o unutarnjom stabilnosti Libije. Informacije govore da je prije svega na istoku sve veća prisutnost „Islamske države“, a tamo nastaje nova konfliktna zona za Egipat: Ukoliko bi Kairo vojno djelovao preko granice, Alžir bi mogao smatrati da su povrijeđeni njegovi interesi. I tako dalje“, piše austrijski Standard.

Stanjem u Libiji se bavi i švicarski Tages-Anzeiger koji strahuje da bi Libija mogla postati sjevernoafrička baza za džihad: „Samo vojna intervencija zapadnih zemalja je pogrešan odgovor. Moguće rješenje mogla bi biti suradnja sa regionalnim silama kao što su Iran, Alžir, Egipat. Naravno suradnja sa takvim režimima ima visoku cijenu: Njihove metode su brutalne, oni pružanjem svoje pomoći kupuju šutnju o povredama ljudskih prava. Tako Zapadu ostaje malo prijatnih izgleda. Borba protiv kalifatske države i njenih nasljednika u drugim državama će trajati godinama – i primorati (Zapad) na uobičajene ustupke.“

Progonitelj i progonjeni

„Njemačka je trenutno primjer „sigurne luke“ za ljude koji napuštaju svoju zemlju iz političkih ili ekonomskih razloga“, piše Tageszeitung iz Berlina, ali i ocjenjuje da i „u ovoj luci za azilante može biti grubo i nesigurno, kao što je odnedavno postalo poznato“. „Ne samo u Berlinu, već i drugim saveznim zemljama izbjegličke grupe u azilantskim centrima dolaze u međusobne sukobe. Razlog: različiti stavovi o ponašanju i odijevanju u javnosti. Jednom je bilo riječ o nagom gornjem dijelu jednog igrača nogometa iz Sirije (kršćanske vjere), drugi put su bile u pitanju farmerke koje je nosila jedna muslimanka, a koje pripadnici njene vjere iz Čečenije nisu željeli trpiti. Još uvijek su takvi sukobi iznimka. Ali moglo bi biti gore s obzirom na sve veći broj izbjeglica iz različitih religijskih miljea“, piše TAZ i pita se: „Ko može biti siguran da jednog dana azil neće zatražiti i borci „Islamske države“? Stoga ovaj list zaključuje: „Sprečavanje konflikta još pri prijemu (azilanata) stoga spada u osnove dobre politike prema izbjeglicama. Posao mora početi u azilantskim centrima i udruženjima. Poruka: Njemačka prima ljude jer su progonjeni, a ne jer su se borili protiv određenih grupa i žele to ovdje nastaviti. Samo tako za njih ovdje postoji bolja budućnost.“