Srbija: prihvatanje nasilja blokira napredak

Nasilje je fenomen koji se javlja u mnogim državama širom svijeta. Međutim, u Srbiji ga vrh države toleriše i podstiče. Štaviše, politička klasa koristi nasilje kao sredstvo za očuvanje vlasti.

U Srbiji i drugim državama jugoistočne Evrope formiranje demokratskih oblika vlasti – parlamentarizma, podjele vlasti, slobode mišljenja i medija ili prava na demonstracije – od samog početka sprječava kroz prihvatanje nasilja kao legitimnog sredstva za rješavanje sukoba.

Upadljivo su česti masakri u Srbiji i drugim zemljama Zapadnog Balkana – kao, na primjer, 3. maja 2023. u Osnovnoj školi „Ribnikar" u Beogradu. Tada je trinaestogodišnji učenik ubio devetoro djece i jednog čuvara koristeći dva pištolja koja su pripadala njegovom ocu.

Dan kasnije, dvadesetjednogodišnjak je u blizini Mladenovca ubio devetoro djece i ranio još 13 osoba. Dvanaest ljudi ubio je četrdesetjednogodišnji muškarac početkom januara 2025. u crnogorskom Cetinju.

Nasilje u privatnom prostoru

U porodicama su česti fizički napadi muškaraca na žene ili partnerke. U Srbiji je, prema navodima povjerenice za ravnopravnost Brankice Janković, u posljednjih 14 godina ubijeno 430 žena. Mišljenje da su žene vlasništvo muškaraca i dalje je široko rasprostranjeno. Ni stanje u susjednim zemljama nije mnogo bolje.

Krajem 2023. Ministarstvo kulture Srbije objavilo je istraživanje prema kojem 85 odsto građana smatra da je nasilje nad ženama privatni problem u koji se ne treba miješati.

U tom kontekstu se u Bosni i Hercegovini trenutno vodi žustra rasprava zašto niko nije reagovao na femicid usred Mostara – iako je žrtva prije ubistva trčala ulicama grada, vrišteći i pokušavajući da pobjegne od bivšeg partnera.

Takvo izbijanje nasilja ne bi bili moguće da u regionu Zapadnog Balkana ima manje oružja koje potiče iz ratova tokom raspada Jugoslavije (1991–1999). Zvanično je registrovano 770.000 komada oružja, a procjene govore čak o dva miliona.

Nasilje u javnosti

U parlamentima Srbije, Crne Gore i Kosova tuče nisu rijetkost. Isto važi i za opštinske skupštine u mjestima poput Sjenice, Kraljeva, Čačka i Kule u Srbiji, kao i za gradske parlamente u Bileći i Pljevljima u Crnoj Gori, te u Prnjavoru, Foči i Sarajeva u BiH, gdje su fizički napadi poslanika na opozicione predstavnike svakodnevna pojava.

Još jedno mračno poglavlje javnog prostora jeste nasilje prema pravosuđu. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić redovno javno proziva sudije i tužioce jer ne pišu tužbe i presude u skladu s njegovim interesima.

Više od 600 sudija i tužilaca žalilo se na predsjednika države u otvorenom pismu, marta 2025. Optužili su ga da je pravosuđe „porobio" i „ponizio". Sve vodi ka njihovom potpunom potčinjavanju, čime se demokratski principi državnog uređenja u Srbiji gaze.

Mediji kao megafoni vlasti

Mediji u Srbiji predstavljaju jedan od glavnih izvora mržnje, diskriminacije i kleveta. Njihova cenzura i centralizacija pretvorili su ih u propagandno glasilo Vučića. Predsjednik ima direktnu kontrolu nad gotovo svim medijima – bilo da je riječ o štampi, televiziji ili digitalnim platformama.

Kontrolisani mediji svojim dezinformacijama stvaraju virtuelni svijet koji nema veze sa stvarnošću. Agresivnost, govor mržnje, senzacionalizam i lažne vijesti prisutni su svakodnevno. Sve je podređeno cilju da se vladajuća elita održi na vlasti i diskredituju protivnici.

Predsjednik Vučić kao generator i profiter nasilja

Glavni generator i korisnik nasilja u Srbiji jeste predsjednik države. Do sredine novembra 2025. pojavio se na televiziji gotovo 350 puta – vjerovatno svjetski rekord. Jedinstveno je vjerovatno i to što Vučić nikada ne dozvoljava sagovornike: sam postavlja pitanja i sam na njih odgovara.

Ključne poruke su upozorenja na navodne neprijatelje: Hrvate, Bošnjake, Albance, EU, SAD, Savjet Evrope, UN ili pojedince poput Džordža Soroša ili porodice Rokfeler, protiv kojih, navodno, brani građane Srbije.

Brojni srpski stručnjaci, poput psihologa Žarka Trebješanina i Mile Jovanović, kritikuju Vučićev govor kao „ulični žargon".

Protivnike naziva monstrumima, lešinarima, hijenama ili izdajnicima. Advokati su za njega ološ, profesori lijeni, opozicionari kriminalci, fašisti ili strani plaćenici. Ovaj konfrontativni i vulgarni riječnik već ima toksičan uticaj na omladinu. Vučićeva pretjerana prisutnost u medijima služi zastrašivanju. Njegove prijetnje dio su tehnike vladanja.

Promovisanje nasilja vodi do prihvatanja nasilja

I tako se krug zatvara: širenje nasilja od strane vodećih političara u javnoj sferi dovodi do prihvatanja nasilja i u privatnoj sferi. Fizički napadi, otvorene prijetnje smrću i podrška linču jedva da izazivaju reakciju u društvu.

Ova međusobna povezanost jasno se vidi u dugotrajnim protestima protiv vladajućeg sistema koji je isključivo pod Vučićevom kontrolom. Bezbroj puta je dokumentovano prekomjernog nasilje policije, fudbalskih huligana ili batinaških grupa kojima diriguje predsjednik države.

S druge strane, Vučić naređuje pravosuđu da hapsi i kažnjava kritičare i demonstrante pozivajući se na providne, neubjedljive razloge. On sam, međutim, pomiluje počinioce nasilja koji su djelovali u njegovom interesu, a koje je poneki „neposlušni" sudija ipak osudio.