Srbija: nastavak politike negiranja genocida | Politika | DW | 01.12.2018
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Reklama

Politika

Srbija: nastavak politike negiranja genocida

Rezolucija Evropskog parlamenta o Srbiji, prije svega amandman o Srebrenici, uzburkali su duhove u Beogradu. Tema se pretvorila u raspravu o terminologiji ili: kako bi političari trebalo da tretiraju temu genocida.

Dok postoje glasovi koji pokušavaju da fokus umjesto na Srebrenicu usmjere na sve ono što je pozitivno za Srbiju u samoj rezoluciji, tema suočavanja sa nedavnom prošlošću ipak je dobila daleko više pažnje.

Većina srpskih medija taj amandman, koji je u Beogradu protumačen kao novi uslov za ulazak u Evropsku uniju (EU), ocjenjuje kao „sramnu odluku", dok je još oštriji na tu temu bio srpski ministar spoljnih poslova Ivica Dačić. On, naime, primjećuje da ovaj „napad na Srbiju i srpski narod dolazi u vrijeme oslobađajuće presude za Nasera Orića, a sa druge strane nema nikakve osude zločina protiv Srba", i naglašava da je „Srbija do sada milion puta osudila sve ratne zločine, uključujući i zločin u Srebrenici. Pokušaj da se Srbija žigoše kao zemlja kriva za genocid, iako je Međunarodni sud pravde utvrdio da Srbija nema odgovornost za zločin u Srebrenici, ne može doprinijeti stabilizaciji u regionu", kazao je Dačić.

Zvanična politika – relativizacija genocida

Amandman o Srebrenici kao „nejasan i čudan“ za DW ocjenjuje i Maja Stojanović, direktorka Građanske inicijative. „Mislim da je taj amandman trebalo jasnije obrazložiti i navesti šta se zapravo od Srbije traži. Država Srbija priznaje sud u Hagu, kao i Međunarodni sud pravde, i ona u Deklaraciji o Srebrenici osuđuje zločin u Srebrenici, na način utvrđen presudom Međunarodnog suda pravde. Država je na taj način faktički priznala genocid u Srebrenici. Ono što je problem jeste da državni zvaničnici u svojim govorima i izjavama ne poštuju tu činjenicu“, primjećuje Maja Stojanović.

Srpski mediji uglavnom navode da je riječ o neobavezujućim dokumentima i odlukama, ali Marko Milosavljević iz Inicijative mladih za ljudska prava upozorava da ona može postati obavezujuća ukoliko pojedine zemlje članice EU na tome budu insistirale. Ali, Milosavljević prije svega ovaj amandman Evropskog parlamenta vidi kao brz odgovor na sve ono što se dešava u Srbiji: „A to jeste promocija ratnih zločinaca i negiranje genocida u Srebrenici, što je finale imalo upravo u intervjuu za DW premijerke Ane Brnabić. To je bio jasno izrečen stav zvanične politike u Beogradu koji jeste neka vrsta relativizacije genocida u Srebrenici“, ističe Milosavljević.

Ana Brnabić u intervjuu za DW Conflict Zone (DW)

Ana Brnabić u intervjuu za DW Conflict Zone

Čekanje na zaborav

Ministar Ivica Dačić je i ovog puta očito imao zadatak da komentariše odluke Evropskog parlamenta, i tu će se prema mišljenju Maje Stojanović završiti reakcija srpskih vlasti: „Mislim da će se o ovome ćutati i čekati da sa na to zaboravi. Sada se taj amandman u srpskoj javnosti tumači na razne načine, ali ja želim da ponovim kako mislim da to svakako ne može biti faktički uslov za ulazak Srbije u EU, jer je Srbija to već uradila kroz Rezoluciju o Srebrenici".

Jedino što iz Evrope mogu da traže jeste da nema poricanja genocida, nastavlja Maja Stojanović, „što bi moglo da utiče na to da državni zvaničnici ne smiju da izjave kako to nije bio genocid".

Opozicija terminološki prati vlast

Marko Milosavljević dodaje kako u Srbiji politički mejnstrim jeste da se Srebrenica vidi kao užasan ratni zločin, ali da to nije genocid. Takav stav očito postoji i u opoziciji, skreće pažnju Milosavljević. „Imamo sada izjavu Borka Stefanovića, koji je nedavno pretučen, i koji je rekao da bi on isto odgovorio kao Ana Brnabić. Prema njegovim riječima, to bi učinio jer se u Deklaraciji Skupštine Srbije zločin u Srebrenici ne naziva genocidom. To je zapravo svojevrsna gimnastika da se izbjegne upotreba riječi genocid“, ističe Milosavljević.

Insistiranje o tome da je riječ o neobavezujućem dokumentu koji nema neku pravnu snagu, pokazalo je u kom pravcu će teći dalja debata u Srbiji oko suočavanja sa prošlošću. Veći dio javnosti i medija je tu činjenicu prihvatio kao neku vrstu olakšanja, jer sve što nije obavezno nije zapravo ni mnogo važno. Maja Stojanović primjećuje da takav pristup dosta dobro oslikava trenutnu situaciju: „To nam govori da domaći mediji, prije svega oni bliski vlastima ili u državnom vlasništvu, nastavljaju sa politikom negiranja genocida. To istovremeno nije izvještavanje o činjenicama koje su tu najvažnije. Ali, to što se i danas nastavlja u medijima, kao i u prethodnih dvadeset godina, jeste nepostojanje sistemskog suočavanja sa prošlošću“, smatra direktor Građanske inicijative.

Grafiti u Beogradu: Ratko Mladić (DW/D. Dedovic)

U Srbiji još uvijek nema dovoljnog suočavanja s prošlošću

(Ne)obavezne odluke?

Marko Milosavljević kaže da to jesu možda neobavezne odluke, ali mi ne znamo kakav će stav o tome imati neke pojedinačne članice Evropske unije. Zato mislim da će od tumačenja pojedinih zemalja zavisiti koliko će to zaista biti neka ozbiljnija prepreka na putu Srbije ka EU.

„To pitanje bih ipak više prebacio na teren unutrašnje politike, jer Srbija mora da razmisli zašto je to važno za samo društvo, ali i za region. U tom smislu mislim da bi trebalo izmijeniti neke odredbe Krivičnog zakona koje na pogrešan način regulišu negiranje ratnih zločina i genocida. One se ne oslanjaju na presude Haškog tribunala, niti Mehanizma za krivične sudove. Ti dijelovi zakona se moraju promijeniti, i u tom slučaju ne bismo imali ovo što imamo danas, a to je promocija osuđenih ratnih zločinaca i negiranje ratnih zločina i genocida. Na taj način bi društvo napravilo jedan otklon i distancu prema ratnim zločinima i ratnim zločincima“, napominje Marko Milosavljević.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android

Preporuka redakcije