Srbija: Latinica samo među četiri zida

Ministarstvo kulture i javnog informisanja proslijedilo je Vladi Srbije Prijedlog izmjena i dopuna Zakona o službenoj i javnoj upotrebi jezika i pisma, čiji je, kako kažu, osnovni cilj da se sačuva ćirilično pismo. „Najbitniji razlog za izmjene je usaglašavanje sa Ustavom, jer u članu 10 stoji da je službeni jezik srpski jezik, a službeno pismo ćirilično, što nije primijenjeno u zakonu. Drugi razlog je da se primjene pravila iz Evropske povelje o regionalnim i manjinskim jezicima", objašnjava za DW Miloš Kovačević iz Odbora za standardizaciju jezika koji je učestvovao u izradi prijedloga.

Osnovne izmjene se odnose na redefinisanje domena službene i javne upotrebe jezika i pisma. „Rijetko koji jezik ima problem slične vrste. Službena i javna upotreba su u nekim sredinama sinonimi, a kod nas je formirana ta vještačka razlika", objašnjava za DW glavni redaktor službenog pravopisa srpskog jezika Mato Pižurica.

Prema važećem zakonu, službena upotreba se odnosi samo na komunikaciju sa državnim službama. „Znači sve ono što nije vezano za državne službe ostalo je nedefinisano, pa se moglo i ovako i onako. I, možete zamisliti, službena upotreba nije podrazumijevala čak ni upotrebu jezika u školama", objašnjava Kovačević.

Šta je sve službeno?

Ukoliko predložene izmjene budu usvojene, taj domen će se sa državnih službi proširiti na, kako kažu, „sve oblasti u kojima se podrazumijeva nužna upotreba standardnog jezika", pa samim tim i ćiriličnog pisma. U praksi to znači i na privatni sektor, medije, pa čak i udruženja građana.

„Niko vam ne može zabraniti na kom pismu ili kojim tipom jezika će se štampati naučno djelo, kako će biti pisano književno djelo ili kako će se izvoditi nastava u školama stranih jezika, ali je sasvim logično kad pišete molbe, žalbe ili kad držite nastavu srpskog jezika, geografije ili fizike, da morate da imate službenu upotrebu jezika, što nije bilo po ovom zakonu", priča Miloš Kovačević.

Osim obrazovnih, naučnih i javnih ustanova i javnih preduzeća, obavezu da koriste ćirilicu imaće i privatnici. Prema pisanju lista Večernje novosti, to znači komunikaciju u pravnom prometu, navođenje naziva, sjedišta i djelatnosti preduzeća, naziv robe, uputstva za upotrebu nekog proizvoda, deklaracije za proizvode, garantne listove, račune, potvrde. „Možete na kineskom da napišete naziv firme, ali iza svega toga treba naziv firme da bude na srpskom. Nigde se altrenativni naziv ne zabranjuje, ali se službena upotreba jezika prenosi na deklaraciju, na primjer", pojašnjava Kovačević kako bi se zakon provodio u praksi.

Ćirilica obavezna i za medije

U prijedlogu je istaknuta obaveza korištenja ćiriličnog pisma i u medijima. „To se u prvom redu odnosi na medije koji imaju državni kapital. U jednom članu postoji prijedlog, i bilo bi potpuno normalno, da svi mediji koji su na srpskom jeziku, nužno koriste službeni jezik i službeno pismo", kaže Kovačević. „Ako izvejštavate za manjine, možete da koristite drugi jezik, ali ako imate izvještavanje za Pink ili Novosti, ne možete da koristite manjinski jezik. A tamo gdje je nužna upotreba standardnog jezika, tamo se propisuje i službeno pismo."

Obaveza važi i za profesionalna i strukovna udruženja koja predstavljaju svoju oblast na nacionalnom i međunarodnom nivou. „Ako imate Udruženje novinara Srbije, na primjer, sasvim je logično da ukoliko ta profesionalna udruženja koriste savremeni srpski jezik, da će morati da koriste i ćirilicu kao ustavno pismo", objašnjava Miloš Kovačević iz Odbora za standardizaciju srpskog jezika. „Vi možete, na primjer, kad pišete u Zagreb ili Sarajevo, da kažete pišemo vam sad na bosanskom, hrvatskom, bilo kom jeziku, ali ako koristite službeni jezik, onda to podrazumijeva i službeno pismo. Ali ako imate udruženje srpsko-engleskog prijateljstva recimo, oni će biti izuzeti."

Iz službene upotrebe su, prema pisanju Novosti, izuzeti i privatna komunikacija, pisanje i upotreba ličnih imena, dvojezične publikacije i kompjuterski programi, prihvaćena naučna i tehnička terminologija, naučna i umjetnička djela, naučna i obrazovna djelatnost škola na stranim jezicima, marke proizvođača i robe, i oznake porijekla robe i usluga. Zakon ima i poseban dio koji se tiče nacionalnih manjina, a koji manjinskim zajedicama daje puno pravo na službeno korištenje maternjeg jezika.

Iz krajnosti u krajnost

Pojam službene upotrebe je previše proširen, smatra profesor Filološkog fakulteta u Beogradu Ranko Bugarski. „Bojim se da bi sve to izazvalo jednu prilično haotičnu situaciju u mnogim oblastima, pa ljudi neće znati kako da se ponašaju, šta je dozvoljeno, šta nije i da li krše zakon ako učine jedno ili drugo", kaže Bugarski za DW. On dodaje da nije protivustavno ono što imamo u ovom trenutku, već ono što se izmjenama nameće. „Ako se pojam službene upotrebe toliko proširuje i ćirilica sve to pokriva, a latinica biva potisnuta, ako se kažnjavaju ljudi koji se služe latinicom, ako se kaže biće oslobođeni poreza oni koji štampaju ćirlicom, to su diskriminatorne mjere, a Ustav eksplicitno zabranjuje diskriminaciju po osnovu jezika, a pismo jeste dio jezika", podvlači Bugarski.

„To nije ništa šire nego u njemačkom, poljskom ili nekom drugom jeziku", odgovara Kovačević. „Ako ima jedan stav koji je širi, ja garantujem da taj stav neće biti u zakonu. A ako je službena upotreba Ustavom vezana i za službenu upotrebu pisma, onda je potpuno apsurdno postaviti pitanja da li jednu službenu upotrebu morate da poštujete, a drugu ne morate."

Oni koji odredbu ne budu poštovali, biće kažnjeni. I to, kako pišu Novosti, 5.000 do 100.000 dinara za odgovorno lice, 70.000 za organizacije, a čak 500.000 do milion dinara za preduzeća. „U sadašnjem zakonu, kazne su bile propisane samo za nekorištenje manjinskih jezika. Pa zar je vama logično uopšte da budu kazne za nekorištenje manjinskog, a da ne bude za nekorištenje većinskog službenog jezika", pita se Kovačević.

Za lingvistu Ranka Bugarskog kazne su neprihvatljive. „Može se govoriti o stimulisanju upotrebe ćirilice, ali ne na ovaj način. Jezik je takva materija da ne može da se reguliše ovakvim prisilnim i drastičnim mjerama", smatra Bugarski. Njegovo mišljenje dijeli i sociolog kulture Ratko Božović. „Bojim se da tu imamo nasilje nad jezikom. U jeziku se stvari ne rješavaju diktatom. Previše su grubi instrumenti politike za osjetljivost jezičkih promjena, a ono što se previše pritiska, previše i odskače", dodaje Božović.

Za profesora Pižuricu prihvatljive bi bile mjere koje bi se ticale smanjenja poreskih obaveza za one koji štampaju ćirilicom. „Sve to nije mimo svijeta, jer imate zemlje koje plaćaju porez za afirmaciju nacionalne kulture", kaže Pižurica. On, međutim, dodaje, da rezultat ne smije biti da se „učinimo nepismenim u latinici". „Redoslijed savladavanja je ćirilica pa latinica, ali ne vidim da bi trebalo kroz školstvo bilo šta učiniti da se pravimo da smo nepismeni da čitamo latinicu, jer to bi bila tri koraka unazad. Mi također imamo bogato naslijeđe, štampano, književno, pa čak i predvukovsko na latinici, i biti nepismen u latinici – to je besmisleno", kaže Pižurica.

Iz lingvističkog u političko

Da li je sve to neophodno, pita se profesor Bugarski. On smatra da uopšte nije tačna početna teza da je ćirilica ugrožena onoliko koliko se predstavlja. „Činjenica da je latinica u javnoj upotrebi raširenija još uvijek ne znači da je ćirilica osuđena na nestajanje i da će, kako kažu, da opstane još samo na groblju ako se nešto ne preduzme", kaže Bugarski.

On podsjeća na to da ćirilica u Ustavu i obrazovnom sistemu već ima povlašten status. „Prema Ustavu Srbije, u službenoj upotrebi je srpski jezik i ćirilično pismo, pa se dodaje još da mogu biti i drugi jezici i pisma. Primjećujete da se latinica ne spominje uopšte, a ćirilica se ističe kao pismo u službenoj upotrebi. To je najveći mogući stepen ustavne zaštite", kaže Bugarski. „A drugo, u Srbiji se osnovna škola ne može završiti bez poznavanja ćirilice. Djeca u školama obavezno prvo uče ćirilicu, pa onda latinicu. Svi školski udžbenici su obavezno na ćirilici. Kako onda može biti ozbiljno ugroženo jedno pismo koje je u ovoj mjeri privilegovano", pita se Bugarski.

Zato smatra da predložene izmjene ne služe lingvističkim, već nekim drugim ciljevima. Kojim - ne želi da komentariše. Za Ratka Božovića nema dileme - u pitanju je politički pragmatizam. „Svaka intervencija od politike je u najmanju ruku remećenje jednog normalnog toka jezičke pulsacije, a jezik nije igračka koju možemo usmjeriti ovako ili onako", kaže Božović. „Bojim se da tu ima više zbrzavanja, ideološkog diskursa i, konačno, uključivanje političkog rezona, a kad god političari nešto rade oko kulture, to je previše trapavo i previše sumnjivo s aspekta motiva. Oni su veliki jednosmjernici, jednoumnici ili neumnici. Ne mogu oni uticati na ono što se dešava u jeziku", zaključuje Božović.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android