Šta se u Srbiji desilo tog 21. juna 2020? Privremeno – ili možda nešto trajnije – suspendovanje parlamentarnog pluralizma. Ako se naprednjacima pridodaju socijalisti kao vječni koalicioni partneri i poneki manjinac – vlast neće imati dvotrećinsku već petošestinsku većinu. I sam neobičan prizvuk te riječi koja označava pet šestina poslanika Skupštine pod direktnom kontrolom Aleksandra Vučića – mada predsjedniku države to po Ustavu mora da bude zabranjeno – govori koliko je situacija bizarna. Ali, kao što reče jedan bivši demokrata – koga briga za Ustav, važni su autoputevi. U Srbiji tako izgleda misli većina.
Šta će Aleksandar Vučić raditi s tom kim-džong-unovskom premoći? Odgovor je prost – više istog. Vladaće na osnovu partokratijske ucjenjivačke mašinerije, kontrole medija i tabloidnog spinovanja, uz oslanjanje na manje obrazovanu masu starijih sljedbenika i jednako pozamašnu masu zahvalne klijentele kojoj je omogućio da zagrabi malo ili malo više iz kazana. Suštinsko pitanje je da li će mu svi ti sljedbenici, kojima je predsjednik uvijek „lep“, okrenuti leđa kada na dnevnom redu bude Kosovo.
O, Meksiko, Meksiko!
Postoje dvopartijski sistemi u demokratijama, ali republikanci i demokrate u Sjedinjenim Američkim Državama nikada nisu uspjeli da na ovaj način unište političku konkurenciju i svedu je na dekor. Ono na šta sada liči Srbija, jeste u stvari Meksiko u prošlom vijeku – zemlja je bila de jure višepartijski sistem, ali de fakto – jednopartijska država. „Institucionalna revolucionarna partija“ vladala je preko 70 godina, sve do početka novog milenijuma. To je zastrašujući primjer.
Srbija postaje specijalni slučaj za politikologe i sociologe koji će proučavati dovitljive načine demokratskog šminkanja hibridne države. Ni to nije nepoznato. U trouglu Moskva-Ankara-Budimpešta na djelu su sistemi koji demokratsku proceduru posmatraju kao kanal za legitimisanje vlasti autoritarnih vođa. Između Minska i Bakua se manje trude oko demokratske šminke. Perjanice iliberalne ili dirigovane demokratije, ali i svi trampujušči demagozi na Zapadu, jesu Vučićevi uzori i ortaci.
Gdje se dede onolika opozicija?
Šta se desilo s onim sitnim, ambicioznim listama koje je Vučić projektovao kao zametak bezazlene opozicije? Bilo ih je dvadeset, zar ne? Gdje se dedoše „metle“, „suverenisti“ rojalisti? Dobro, Srbima ne treba baš kralj kad imaju Vučića. Ali Studentski protestni pokreti ili psovački raspoloženi glumci?
Gutanje udice spuštanja cenzusa na tri odsto i marketinško samopreimenovanje – stara lica s novim nazivima liste i starim namjerama – nisu se isplatili. Uz njih su na izborima nastradale i razne potrošene petooktobarske figure. Odigrale su svoju posljednju političku piruetu uveseljavajući moćnog bivšeg radikala na čiju stranu su objektivno odavno prešli. Ironija sudbine se pobrinula za to da je i gazdin guru – koji je odrobijao svoje u Hagu za sve njih koji su govorili iste gnusobe devedesetih, a sada se prave ludi, jer su na vlasti – doživio istu političku sudbinu kao i njegovi ljuti kontrahenti. Ni on neće nikome nedostajati. Za utjehu, kod Marića u studiju uvijek ima mjesta.
I opozicione vedete u pokušaju i potrošene ostatke umiruće petooktobarske republike oduvao je đavo samoobmane.
Bojkotaši na ivici
Cijela težina parlamentarne opozicije u Srbiji pašće na široka pleća bivšeg vaterpoliste Šapića. Čovjek jeste plećat, ali biće to mnogo i za njega. Premoć naprednjaka i Aleksandra Vučića će biti tolika da će u parlamentu moći da izglasaju kada i šta hoće. Uključujući i promjenu Ustava. Dva miliona glasova koji su pripali Vučiću određivaće sudbinu svih onih miliona ljudi koji nisu glasali za njega i koje niko neće predstavljati.
Niti je bojkot uspio, kao što kaže Đilas, niti je propao, kako propovijeda Dačić. Ipak, u Beogradu je niska izlaznost pokazala da se građanima u dobroj mjeri gadi kombinacija korone i Vesića. Politička borba će se voditi vanparlamentarnim metodama. Za njih će biti zadužene bojkotaške stranke, ako nešto od njih ostane.
Sudeći po stanju u tom dijelu političkog spektra, naročito u Demokratskoj stranci koja ponovo bremenita porađa najmanje dvije pravovjerne frakcije, opoziciono grupisanje na lijevom centru, mada hitno i potencijalno spasonosno, nije na vidiku. Pred imperijalnim stranačkim trupama naprednjaka pala su „galska sela“ – Paraćin i Šabac, gdje priča još nije završena. Ti porazi su možda opasniji za opoziciono djelovanje od svega što se zbilo na izborima. Jer larva demokratskog otpora nigdje ne može postati leptir bez dobre lokalne baze. Ko bi rekao da će čovjek na karti Srbije slobodnu teritoriju tražiti u mjestima kao što je Svilajnac.
Kamo dalje, rođače?
Vučiću ni sa cenzusom od tri odsto nije pošlo za rukom da inscenira pluralizam. Njegovo upinjanje da izlaznost na mišiće dogura makar do pola, uz sve prijetnje, džipove bez tablica i telefonski teror, nije odlučujuće za legitimnost izbornih rezultata. Od 21. juna su naprednjaštvo i država isto. Na vrhuncu svoje moći Vučić bi, ako je pametan, mogao da iz rezultata izbora iščita i opasnu eroziju povjerenja u institucije i političke partije, koja će, prije ili kasnije, naštetiti i njegovoj namjeri da vječno vedri i oblači. Bez konkurencije, njegova stranka će se pretvoriti u samozadovoljnu mješinu punu alavosti.
Ovaj „istorijski rezultat" će Vučića postepeno primorati da prestane da se mačuje s izmišljenim neprijateljem – jer mu niko više neće vjerovati. I da, uprkos poslovičnoj hvalisavosti i pozi žrtve, čak i kada je dželat, preuzme odgovornost za bijedu demokratije u koju je uvalio Srbiju na njenom „putu u Evropu“. Onu Evropu iz koje uglavnom stižu čestitke na pobjedi i poneka kritika.
Stranačka žurka na sahrani
Totalna pobjeda naprednjaka je krupan korak u dekonstrukciji institucionalnog političkog pluralizma. Dugo su se ražalovani radikali pretvarali da su prihvatili strateška petooktobarska opredjeljenja izgradnje demokratskih mehanizma koji bi svakog budućeg autokratu, ambicioznog poput Miloševića, sistemski onemogućili. Ti mehanizmi – nezavisno sudstvo i slobodni mediji – u Srbiji nisu do kraja profunkcionisali ni do 2012. Sada su naprosto bačeni sa palube. Svojim ciničnim likovanjem poslije pseudodemokratskih izbora, naprednjaci su pokazali da imaju namjeru da od sahrane srpskog parlamentarnog pluralizma naprave stranačku žurku.
Aleksandar Vučić je u času trijumfa volje pokazao svijest o potpunoj singularnosti takvog događaja: „To je nešto što se nikada neće ponoviti“. Ako budemo imali mnogo, mnogo sreće, predsjednik Srbije će biti u pravu.