Srbija – faktor stabilnosti ili nestabilnosti?

Povlačenje srpskih diplomata iz susjedne Makedonije u srpskoj javnosti se tumači kao odgovor na dva poteza makedonskih vlasti: pojačano prisluškivanje i praćenje srpskih diplomata i podrška Makedonije članstvu Kosova u Unesko. Nije u ovom trenutku toliko važno koji razlog preteže, ali to su u svakom slučaju nezvanične teorije koje bilježe srpski mediji.

Kada je riječ o srpskim vlastima, čitava situacija i njihovo objašnjenje praktično su se sveli na jednu rečenicu: „Takva odluka je uslijedila nakon saznanja naših nadležnih organa o ofanzivnom djelovanju protiv organa i institucija Srbije". Kako bi sve ostalo na nivou špijunske misterije potrudio se i srpski ministar spoljnih poslova Ivica Dačić koji je upozorio kako vlastima u Makedoniji neće biti lako kada saznaju „da mi znamo sve, šta su odlučili, šta rade, i šta će raditi". Nedoumicu o tome šta je zaista razlog tog poteza nije razriješilo ni gostovanje predsjednika Srbije Aleksandra Vučića na državnoj televiziji, jer je tu takođe samo ponovljeno kako „Srbija zna sve šta je Makedonija radila".

Neka vrsta pratećeg programa su vlastima bliski mediji koji su svoje stranice preplavili senzacionalističkim naslovima poput „Zaev objavio rat Srbiji", „Bratko Zaev zabio nam nož u leđa", „Makedonci prisluškuju čak i Vučića". Mediji bilježe i izjavu lidera Demokratske partije Srba u Makedoniji Ivana Stoilkovića koji kaže da „srpsko osoblje i ambasada Srbije u Skoplju imaju tretman u rangu iranske ambasade", a Iran je dodaje „u Makedoniji označen kao sponzor terorizma".

Slali agente BIA – iznenađeni i uvrijeđeni kontramjerama

Bezbjednosni analitičari smatraju da oba pomenuta scenarija mogu biti povod za ovakvu reakciju Srbije, i da je moguće da su se u istom trenutku poklopila oba slučaja – prisluškivanje i Unesko. Ukoliko je razlog prisluškivanje, istraživač Beogradskog centra za bezbjednosne politike (BCBP) Bojan Elek kaže za DW kako to nije ništa neobično, imajući na umu situaciju u kojoj se službenik srpske Bezbjednosno-informativne agencije (BIA) našao u Sobranju tokom nereda nakon tamošnjih izbora: „To bi mogao biti razlog da makedonska služba uvede kontraobavještajne mjere ka osoblju Ambasade Srbije u Skoplju. I to bi možda bilo neobično da su odnosi regularni. Ali, nakon prisustva službenika BIA tim događajima, a još uvijek ne znamo u kom kapacitetu, neke kontramjere makedonskih službi djeluju logično".

Pokazivanje mišića

Srpske vlasti sa druge strane navode da te mjere prevazilaze razmjere uobičajenih djelatnosti tajnih službi i da su usmjerene i protiv same Srbije i njenih institucija. Međutim, Aleksandar Popov, direktor Centra za regionalizam, smatra da je sve što se dešava prilično iracionalno. „Kada je riječ o članstvu Kosova u Unesko, taj stav proizilazi iz priznanja Kosova, koje je obavila prethodna vlast VMRO, i sa kojom je Srpska napredna stranka (SNS) imala bliske veze. Takođe, niz drugih zemalja priznalo je Kosovo, kao i njegovo članstvo u Unesko, pa prema njima nisu primjenjivane ovakve mjere. A do zaoštravanja odnosa je došlo kada je uslijedila promjena vlasti u Makedoniji, jer ona očito nije po volji zvaničnog Beograda", ističe Popov.

Javnost u Srbiji je na neki način navikla na dramatične i spektakularne korake srpskih vlasti; u pravilnim vremenskim intervalima se, naime, javnost podiže na noge najnovijim zavjerama protiv vlasti i predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, u kojima navodno pored država iz susjedstva učestvuje i strani faktor. Stoga bi se i ovaj potez mogao posmatrati kao još jedna već viđena predstava. Kako su, kao i u nekim sličnim prilikama, uslijedila i prilično nemušta saopštenja, ostalo je samo da se nagađa o razlozima za sadašnju krizu makedonsko-srpskih odnosa. Bojan Elek u svakom slučaju taj potez vidi kao „potez očajnika. To je svakako pretjerana mjera, ocjenjuje Elek, i dodaje da je ovo za njega samo kreiranje atmosfere straha i panike. I onda mi, kao faktor mira i stabilnosti u regionu, proizvodimo neke krize koje onda rješavamo".

Kome vjerovati – tabloidima ili političarima?

Upravo je nezvanična titula šampiona mira i stabilnosti u regionu nešto na čemu sadašnje vlasti često insistiraju. Aleksandar Popov zato skreće pažnju da Srbija ovakvim i sličnim potezima sve više dolazi u situaciju da postaje faktor nestabilnosti u regionu. „Mjere prema Makedoniji su prilično oštre i neuobičajene, i one ozbiljno dovode u pitanje kredibilitet Srbije kao garanta stabilnosti u regionu", napominje Popov.

Deklarativno, ali i osnovu nekih ranijih poteza, Srbija je zaista pokrenula s mrtve tačke odnose u regionu, i često bila veoma uzdržana kada je dolazilo do nekih nesporazuma sa susjednim zemljama. Ali, Popov skreće pažnju da je neki drugi ešalon političara to na neki način poništavao svojim izjavama koje su samo dovodile do zaoštravanja odnosa. Tu bi svakako trebalo i naglasiti medijsko djelovanje pojedinih tabloida, veoma bliskih vlastima, koji za makedonskog premijera Zorana Zaeva, recimo, tvrde kako je „okružen mafijašima i plaćaju ga da napada Srbiju i pravi haos". Za Aleksandra Popova to znači da se sad postavlja pitanje kome vjerovati, tabloidima ili srpskim političarima kada govore o Makedoniji? „Na žalost, kod nas tabloidi najčešće govore ono što misli vladajuća garnitura, kaže Popov. Tabloidi tu takođe služe da opravdaju ove poteze koje vlast čini prema Makedoniji".

Tehnika čuvanja vlasti

Svoju ocjenu događanja na relaciji Beograd- Skoplje iznio je i bivši sprski ministar spoljnih poslova Vuk Jeremić, koji je na svom Tviter nalogu potez srpskih vlasti ocijenio kao „diplomatski dilentatizam i šarlatanstvo, svojstveno banana državama".

Bojan Elek se slaže sa tom ocjenom, i dodaje „kako je ova medijska drama bila nepotrebna, i da je sve moglo da se riješi nekim drugim kanalima, bez obzira da li je riječ o prisluškivanju ili članstvu Kosova u Unesko". A što se tiče stabilnosti regiona, i uloge Srbije, koja je malo faktor stabilnosti, a malo faktor nestabilnosti, Elek kaže da „Srbija ima veliki kapacitet da pravi nevolje u regionu i da ona taj kapacitet obilato koristi za unutrašnje političke potrebe, tačnije za održavanje na vlasti. To zahtjeva konstantnu proizvodnju kriza, stvaranje osjećaja ugroženosti od strane susjeda – i onda se nosioci vlasti pojavljuju kao spasioci koji rješavaju problem".