Srbija d.o.o. | Komentar | DW | 28.07.2012
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Komentar

Srbija d.o.o.

U Srbiji se promijenio odnos moći, ali uprkos tome, za građane će skoro sve da ostane po starom, komentariše Dragoslav Dedović, urednik Redakcije DW na srpskom jeziku. U sastavu nove vlade ima i istorijske pravde.

Nova Vlada ima krajnje uzak manevarski prostor. Ona će najprije vježbati izbjegavanje katastrofe. Država je skoro bankrotirala, plate i penzije iz budžeta nisu obezbjeđene ni za naredni mjesec, nezaposlenost, posrnula privreda, vladavina partokratijske elite u kombinaciji sa tajkunima iz sjene, siromaštvo, bijela kuga i – sveprisutna korupcija. To je miljenik Zapada, Boris Tadić ostavio u naslijeđe poslije osam godina vlasti.

Njegova zasluga je i vraćanje Socijalista sa margine političke scene – Dačić se 2008. ponudio po prividno niskoj cijeni kao neko ko će da obezbjedi Demokratama većinu, a time i vlast. Sada može da se konstatuje da je „istorijsko pomirenje“ Demokrata i Socijalista – bez lustracije, raščišćavanja starih računa i sa ignorisanjem pitanja odgovornosti za nacionalnu katastrofu devedesetih – sada Tadiću isporučeno kao politički bumerang. Međutim, novom premijeru, dovitljivom Ivici Dačiću, neće pomoći svaljivanje krivice na prethodnike kada se zna da je i on učestvovao u toj vlasti. On će po svemu sudeći najprije morati da se još više zaduži, ako ne želi da njegov mandat bude upamćen kao grčka tragedija.

Dačićevi partneri

Dragoslav Dedović

Dragoslav Dedović

U Skupštini Dačić može da računa na solidnu većinu. Njegov tim se doduše sastoji i od nekoliko bivših šovinista, koji su, nadajmo se, sa godinama postali mudriji. Tu su i neki prebjezi iz bivše Vlade, a tu je i poneka živopisna figura, dobro poznata po kabaretističkim istupima za skupštinskom govornicom. Ipak, sudbina ove Vlade zavisi od balansa moći između Dačića i Nikolićevog najjačeg igrača, Vučića. On je kao ministar informisanja devedesetih bitno gušio medijske slobode, a sada mu je povjerena cijela vojska, doduše mala, ali naoružana. Znamo i da on od prije neku godinu rado istupa proevropski. Ništa od povratka u devedesete. Mnogo je vjerovatnije da će Vučićeva vojska ipak da nastavi povremene zajedničke vjeežbe sa jedinicama NATO-a i da nikada neće da dobije naređenje da se vrati na Kosovo. Što je ipak dobra vijest za zemlju.

Uoči razliku

Spoljnopolitički su i nova opozicija i nova vlast još od donošenja Ustava postigli saglasnost: Srbija će da postane dio Evropske unije, a Kosovo će da ostane srce Srbije. To pokazuje da su razlike između najveće stranke na vlasti, Naprednjaka, i najveće opozicione stranke, Demokrata, skoro nevidljive. Te dvije stranke su slične i po tome što su se udaljile od polazišta svojih osnivača. Demokrate je još Đinđić uveo u socijaldemokratsku porodicu evropskih stranaka, ali današnji protagonisti riječju i djelom više liče na neoliberalne zagovornike čistog kapitalističkog duha. Ključni ljudi Naprednjaka su svesrpsku ideju, koju su doskora militantno zastupali, zamijenili socijalnim populizmom, a prizivanje Rusije prizivanjem Evrope.

Evropa vs Kosovo

Tako strateški cilj dodavanja srpske zvjezdice na zastavu Evropske unije ima dvotrećinsku većinu u parlamentu. Kritike će se čuti sa klupa oko Čedomira Jovanovića, jer evropeizacija ne ide baš prebrzo, no, teško da će to ubrzati cijeli proces. A ljudi okupljeni oko Koštunice djelovaće pomalo staromodno kada budu psovali Evropsku uniju koja kao otima Kosovo. Ivica Dačić nije uzalud prevalio put od izuzetnog studenta Političkih nauka, preko Miloševićevog portparola, Tadićevog ministra do premijerske fotelje. Dakle, on nije naivan, pa vrlo dobro zna, da će dva krupna cilja – EU i Kosovo prije ili kasnije doći u koliziju. On se nada makar simboličnim ustupcima Zapada i Prištine, kako bi mogao da opravda eventualni dogovor, pa čak i indirektno priznanje državnosti Kosova.

Istorijska pravda

U regionu svi pažljivo posmatraju šta će promjena vlasti u Srbiji donijeti sa sobom. Naročito će Sarajevo i Zagreb najprije sumnjičavo dočekati deklarativnu volju za pomirenjem, koja će, uprkos jezičkim akrobacijama tipa „zločin ali ne genocid“, ipak stizati i iz ovog zvaničnog Beograda. Tomislav Nikolić se doduše odrekao Radikala, ali ne i dionica u firmi koja štampa Šešelju knjige – d.o.o „Velika Srbija“. Možda se zaista radi o folklorističkim ostacima politike koja je napuštena. Ali, očigledno „Velika Srbija“ posluje dobro kad predsjednik neće da se odrekne svog učešća.

Za razliku od nje, d.o.o Srbija se nalazi u žalosnom stanju. Sudeći po prvom premijerovom programskom nastupu, postupak sanacije bi mogao da bude mukotrpan.

U taj posao oporavka Srbije svakako spada supstancijalno pomirenje u regiji. Ono nije moguće bez jasnih dokaza da su projekti kao što je Velika Srbija, stvar prošlost, jer su zbog njega preveliku cijenu platili i Srbija i okolne zemlje. Ima neke istorijske pravde u tome, da će upravo nekadašnjim vatrenim pobornicima tog projekta, Nikoliću, Vučiću i Dačiću, pripasti čast da tu istinu jasno i glasno saopšte narodu.

Autor: Dragoslav Dedović

Odg. urednik: Azer Slanjankić