Sporni Handke-„Poetski čovjek“ i „teritorijalni terorizam”

Andreas Plathaus je potpisao tekst o Handkeu u dnevnom listu Frankfurter algemajne cajtung (FAZ) pod nazivom „Nove prozore, molim!".

Tekst počinje konstatacijom da Handkeu nije bila potrebna Nobelova nagrada prije tri godine da postane i poznat i kontroverzan. U tekstu se najprije opisuju književni počeci iz 1966., njegov javno izražen prezir prema tadašnjem književnom establišmentu ili izvođenje njegovog pozorišnog komada „Psovanje publike" u Frankfurtu koje je za jedne bio skandal a za druge senzacija. Tu je i poznata činjenica da je 1973. Handke već sa 30 godina dobio najznačajniju književnu nagradu – Bihnerovu nagradu, ali i da je jedini autor koji je vratio novčani iznos nagrade poslije napada na njega zbog njegovih stavova o ratovima u Jugoslaviji.

„Njegovo negiranje zločina koje su u tim ratovima počinili Srbi učinilo ga je još spornijim, ali nije ga spriječilo da dobije Nobelovu nagradu. S pravom, ako se nagrada shvati kao književna, ali pogrešno, ako bismo Handkeovo pisanje mjerili njegovim mjerilima."

Objašnjenje za ovu tezu je pomalo zamršeno, ali se svodi na to da „pripovjedač u prvom licu uopšte ne želi da bude odvojen od autora".

Andreas Plathaus zaključuje: „Handke živi u svojoj književnosti, posredstvom nje, zahvaljujući njoj". On podsjeća na to da je na Handkea odsudni uticaj izvršila francuska književnost, prije svih Mišel de Montenj, majstor introspekcije. 

„Ali Handke obrće taj postupak. Njegov pogled ne istražuje sopstvenu unutrašnjost, već svijet oko sebe – ‚Nove prozore, molim!‘ (u starom okruženju), glasi za njega karakterističan zahtjev…"

U tekstu autor navodi da je tačno za osamdeseti rođendan objavljena knjiga njegovih bilješki „Vrijeme i prostori". Andreas Plathaus u Handkeovoj navodnoj opsesiji prostorom vidi razlog njegovog „razumijevanja za srpski teritorijalni terorizam".

Ovaj autor smatra da je objavljivanje izbora Handkeovih bilješki, koje izvorno obuhvataju čak 35000 strana književni događaj. Konstatuje da Handkeov „misaoni pokret, ali prije svega pokret pogleda, postaje shvatljiv na osnovu pokreta pisanja".

„Njegov rođendanski poklon: klasik za života, a time i bezvremenska percepcija, što će mu se dopasti. Jer ovako se lutalica Handke ruga vremenu („Vrijeme i prostor"): „Graciozne žene od juče već danas se tromo gegaju po trgu." Nove prozore, molim", završava FAZ.

„Nepomirljive perspektive"

Dnevni list Zideojče cajtung (SZ) je o Handkeu u današnjem izdanju donio tekst pod nazivom „Bitnik".

„Još u mladim danima je on napisao neke od najznačajnijih tekstova 20. vijeka”, kaže se u najavi teksta.

„Izgleda da su za vreme jugoslovenskih ratova bila moguća samo dva stava o Peteru Handkeu: odbrana njegovog književnog majstorstva pri istovremenom nipodaštavanju njegovih političkih iskaza ili politička satanizacija uz istovremeno nipodaštavanje njegove književnosti. Osamdeseti rođendan književnika mogao bi biti povod da se te dvije nepomirljive perspektive povežu i da se postavi pitanje, u kakvom su odnosu poetika i politika u Handkeovom djelu i kako uzajamno utiču smišljeno zauzete pozicije politički izolovanog i razvoja njegovog pisanja”. 

„Političko gađenje i potresenost ljepotom"

Sjevernonjemački radio (NDR) podsjeća na davne dane iz šeste decenije prošlog vijeka kada je publicista Erih Kubi zapisao da je Handke „nježni bitls sa licem kao uskršnje jaje". Upravo takav Handke je, podsjeća se u tekstu, napao moćnu Grupu 47 sa Ginterom Grasom i Hansom Magnusom Encensbergerom spočitavajući im „impotenciju opisa".

„Na početku književnog djela moraju da se unište očekivanja, kako bi se na ruševinama stvorilo nešto svoje: Literatura, ne kao popravljanje svijeta, već kao pokušaj, da se razjasniš samom sebi, zbacivši okove realizma. Zato Peter Handke gaji nepovjerenje prema romanu u kojem autor mora da izađe na kraj sa četom likova, iako ima dovoljno posla suočen sa samim sobom".

Autor navodi Handkeov iskaz u kojem kaže: „Ali ja vjerujem u pripovijedanje. Vjerujem da i elegičnost spada u ljudsko, da stvari ne mogu da se predstave tek tako, uzvišeno i herojski. Stavljajući ih u priču, pokazuje se prolaznost, jad smrtnog u svakome, unutra u pojedincu”.

Autor podsjeća da je Handkeov deklarisani cilj „potresenost ljepotom” i citira dio Handkeovog govora pri dodjeli Bihnerove nagrade: „Političke akcije sam oduvijek pratio kao sportske reportaże; pogođen sam bio samo kada bi politika postajala krvava. I oduvijek sam saosjećao sa žrtvama. Otkad pamtim, moć mi se gadi, a to gađenje nije moralne prirode, to je gađenje kreature, svojstvo svake ćelije tijela". 

Ovaj citat autoru služi da se vrati na stara pitanja o Handkeu: „Saosjećanje sa žrtvama, gađenje prema moći? Ovaj čovjek krije jednu tajnu. To što po majci ima slovenačke korijene, može da objasni njegovu veliku tugu za višenacionalnom Jugoslavijom. Ali zašto se tako tijesno priljubio uz moćnog Miloševića, zašto je održao govor na grobu čovjeka optuženog za ratne zločine? Zašto relativizuje zločine počinjene nad bosanskim muslimanima?"

U tekstu se navodi i Handkeovo odbijanje da se novinarima pravda za bilo šta, insistirajući na tome da može da razgovara samo o svome djelu: "Ja sam pisac, potičem od Tolstoja, od Homera, od Servantesa".

Na kraju teksta autor konstatuje da Peter Handke želi da ga ostave na miru, da potpuno bude „poetski čovjek" i onda citira Handkea: „Kako se postaje poetski čovjek? Na sva pitanja, pa i na ovo postoji lijep, tačan odgovor. To je duga priča”.

Autor zaključuje: „U njegovom slučaju ta priča traje evo već 80 godina”.

Priredio: Dragosalv Dedović