Redefinicija njemačke vanjske politike: Merz sa ambasadorima

Portparol njemačkog ministra vanjskih poslova Johanesa Vadefula (CDU), Martin Gize, bio je dobro pripremljen za pitanje: kada je posljednji put neki njemački kancelar otvorio godišnji redovni sastanak u Berlinu svih 230 njemačkih ambasadora iz cijelog svijeta? To je događaj koji je u suštini rutina, ali koji je kancelar sada lično podigao na viši nivo svojim podužim govorom. Dakle, kada je posljednji put održan sastanak ambasadora uz prisustvo kancelara? Gize kaže: „To seže vrlo daleko u prošlost. Konsultovao sam se s kolegama i morali smo da pogledamo duboko u historiju. Jedini put kada je neki kancelar otvorio ovu konferenciju bilo je 2000. godine – tadašnji kancelar Gerhard Šreder.“

A sada dakle i Fridrih Merc. Poslije 25 godina. Može se reći da se svijet otada dramatično promijenio. U ponedjeljak je kancelar, na početku višednevne konferencije u Ministarstvu vanjskih poslova u Berlinu, održao gotovo programski govor o budućem značaju njemačke vanjske politike. Uz to je razgovarao s ambasadorima i u zatvorenom dijelu sastanka, što je također prilično neuobičajeno.

Merc: „Novi sistemski sukob“

U svom govoru Merc je oslikao sliku svjetskog poretka u kojem se gotovo svakodnevno mijenjaju dosadašnje čvrste pretpostavke: „Ono što smo nazivali liberalnim svjetskim poretkom sada je pod pritiskom s mnogih strana, čak i unutar političkog Zapada. Novi sistemski sukob već je izbio između liberalnih demokratija i osovine autokratija, koje otvoreno traže takmičenje s našom demokratijom.“ Pod „osovinom autokratija", Merc prije svega misli na Kinu i Rusiju.

Dugo se, smatra kancelar, Njemačka samozadovoljno oslanjala na varljivu sigurnost da je globalni potresi ne mogu pogoditi. To je dovelo do stava „da se ne moramo baviti ratovima tamo negdje daleko, niti agresorima i onima koji krše pravila“. Taj stav, kako kaže, zadovoljava jedno gotovo izolacionističko osjećanje u društvu. „Ali Njemačka nije ostrvo, čak i ako volimo da kažemo da smo okruženi prijateljima.“

Vanjska politika kao politika interesa

Za kancelara Fridriha Merca to znači sljedeće: vanjska politika više nije hobi nekolicine političara koji su se za to specijalizirali, kao što je to bio slučaj godinama do sada. Vanjska politika je osnova za sve oblasti politike, a posebno za privredu. I to je prije svega politika interesa: Njemačka zauzima pozicije na međunarodnoj sceni koje prije svega koriste prodajnim tržištima njemačke izvozno orijentisane privrede.

Njemačka mora da bude više prisutna, mora da igra jaču ulogu, kaže Merc: „To je odgovornost koja nam, kao ekonomski najjačoj zemlji na ovom kontinentu, ne pripada slučajno, niti je preuzimamo iz pozicije nadmoći ili oholosti. Ona za nas proizlazi iz geostrateškog položaja zemlje. To je odgovornost koju moramo da prihvatimo – u sopstvenom, ali i u interesu naših evropskih susjeda i kompletne Evropske unije.“

SPD podržava kurs kancelara

Novog njemačkog kancelara od početka njegovog mandata često nazivaju „vanjsko-politički kancelar". Pojavljivao se na gotovo svim međunarodnim skupovima – kod američkog predsjednika Donalda Trampa u Vašingtonu, na brojnim sastancima s francuskim predsjednikom Emanuelom Makronom, na samitu NATO. Kritičari su mu prebacivali da zbog toga zapostavlja unutrašnju politiku.

Ali u koalicionom partneru, Socijaldemokratskoj partiji Njemačke (SPD), takav fokus na vanjsku politiku nailazi na odobravanje. Adis Ahmetović, portparol SPD-a za vanjsku politiku, za DW kaže: „Sukoba u svijetu svakako ne nedostaje, i zato je dobro kada parlament ima direktnu vezu i s kancelarom, kako bi zajedno skicirali smjernice politike – vlada i parlament. A to sada u vladi, moram da kažem, funkcioniše veoma dobro.“

Išinger: „Njemačkoj se često zamjera nedostatak hrabrosti“

Šta novi kurs znači za 230 ambasadora? Kako će se doživljavati Njemačka, koja se više uključuje, koja je sve prisutnija i koja više „nije ostrvo", kako to Merc kaže?

Volfgang Išinger, bivši ambasador u SAD i Velikoj Britaniji i dugogodišnji šef Minhenske sigurnosne konferencije (MSC), za DW kaže: „Može biti da Njemačka sebe često doživljava kao zemlju pogođenu krizama. Ali ta slika ne mora nužno da se poklapa s percepcijom Njemačke u svijetu. Spolja gledano mi smo izuzetno stabilna i bogata zemlja. Ono što, međutim, u inostranstvu sve više upada u oči jeste nedostatak hrabrosti i nedostatak spremnosti na inovacije u Njemačkoj. Tu je naša reputacija načeta, i za to smo sami krivi.“

Ako sada fokus njemačke vanjske politike manje bude na zaštiti ljudskih prava, kao što je to bilo kod bivše ministrice iz redova Zelenih Analene Berbok, a više na racionalnoj zaštiti interesa Njemačke kao privredne nacije, to zapravo za njemačke diplomate širom svijeta i nije ništa novo.

Išinger zaključuje: „Rad njemačkih diplomatskih predstavništava se time ne mijenja mnogo. Diplomatija je oduvijek bila i ostaje vrijednosno zasnovana promocija naših nacionalnih interesa. Čak i ako se kontekst mijenja, suština diplomatskog rada ostaje ista.“ Čak i ako novi kancelar možda češće posegne za telefonom nego onaj stari.