Sloboda riječi prijetnja za diktatore

Svake godine na međunarodni „Dan pisaca u zatvoru" (Writers-in-Prison-Day) udruženje pisaca PEN ukazuje na sudbinu autora koju su u zatvoru. Za 2018. godinu je izdvojeno pet slučajeva – oni govore o pritisku kojem su autori svakodnevno izloženi širom svijeta: Vael Abas (Egipat), Šahidul Alam (Bangladeš), Miroslava Brič Veldusea (Meksiko), Davit Isak (Eritreja) i Oleg Sencov (Rusija).

Dojče vele je razgovorao sa novinarom i piscem Ralfom Nestmajerom, opunomoćenikom „Pisaca u zatvoru", njemačkog PEN-centra iz Darmštata.

Gospodine Nestmajer, na ovogodišnji Dan pisaca u zatvoru, PEN skreće pažnju na pet sudbina. Šta ti slučajevi imaju zajedničko?

Zajedničko im je to da se radi o autorima koji su slobodu riječi iskoristili kako bi osudili zloupotrebe i zbog toga su morali da plate cijenu. To znači: ili su završili u zatvoru ili su nestali – kao recimo Davit Isak iz Eritreje o kojem se ništa ne zna već sedamnaest godina. Sve do meksičke novinarke Miroslave Brič Veldusee koja je ubijena.

Gdje u svijetu je sloboda riječi, prema Vašem mišljenju, posebno ugrožena?

Ah, postoje mnoga mjesta u svijetu gde je ugrožena, ne samo u zemljama ovih pet autora. To se nastavlja – počevši od Turske, sa oko 160 uhapšenih novinara, to je jedan od najvećih svjetskih zatvora za novinare, pa sve do zemalja poput Kine, gdje uopšte ne može tačno da se utvrdi ko sve zapravo sjedi u zatvoru.

Zašto se moćnici plaše mišljenja drugih, kada je moć u njihovim rukama?

Većina se osjeća ugrožena, jer bi moglo da se govori o zloupotrebama ili stvarima koje mogu da poljuljaju njihovu moć.

Ali šta slobodnu riječ čini toliko opasnom za vladajuće?

Za diktatore je zajednički prije svega paničan strah od napisane riječi, od kritičkog mišljenja. Šta je kritično i šta treba da se kritikuje, to određuju sami autori. Vlastodršci tu nemaju pristup. To ih plaši.

Da li je to strah od gubitka kontrole?

Od gubitka kontrole i neprijatnih istina. To se u posljednjih sto godina nije promijenilo, zbog čega su mnogi pisci i autori morali da napuste svoje zemlje.

Vi ste putopisni novinar i opisujete ljepote jedne zemlje. Šta vidite kada kao potpredsednik PEN-a bacite pogled na Tursku?

Turska je svakako veoma lijepa zemlja. Ali tamo ima političkih zloupotreba koje se ne mogu poricati. Naravno da autori tamo treba da pišu. Ali predsjednik Erdogan to pokušava da ograniči i vrši kontrolu nad medijima. Gotovo da nema medija, koji još mogu slobodno da izvještavaju.

Šta može da slomi moć i aroganciju moćnika?

Pomaže samo osuda takvih zloupotreba. To pokušava međunorodno udruženje pisaca PEN – i fokusiranjem na sudbine ugroženih autora. To se odražava i na zatvorenike. Od pet uhapšenih novinara, na čije sudbine je prošle godine skrenuta pažnja, u međuvremenu je troje na slobodi. Dakle, naš protest pokazuje rezultate.

Sa Ralfom Nestmajerom je razgovorao Štefan Dege.

I Dojče vele na posebnoj straniciinformiše o položaju pisaca, izdavača, blogera i novinara.