Sloboda medija u Srbiji: Vapaj iz limba | Politika | DW | 03.05.2019
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Reklama

Politika

Sloboda medija u Srbiji: Vapaj iz limba

Prema Bazi napada na novinare NUNS-a, samo u prva četiri mjeseca ove godine zabilježeno je 55 napada, i to 38 slučajeva pritisaka, 15 prijetnji i dva fizička napada. Ali, to je samo dio priče o medijima u Srbiji u 2019.

Maja Pavlović (DW/S. Kljajić)

Maja Pavlović

U satima kada svijet obilježava i čestita Dan slobode medija, vlasnica novosadske televizije Kanal 9 Maja Pavlović ulazi u devetnaesti dan štrajka glađu, jer smatra da država onemogućava rad te televizije. Blijeda i dehidrirana, niskog pritiska i ubrzanog pulsa, dane provodi u kancelariji dok joj se u posjeti smjenjuju kolege i delegacije – sve osim državne sa kojom traži sastanak. „Malo sam usporena, malo iscrpljena, ali sam spremna da izdržim koliko treba", kaže Maja Pavlović za DW.

Ona već drugi put u godini dana povlači taj radikalan potez dok protiv države vodi više pravnih sporova. Prvi na listi je spor zbog toga što je država lokalnim televizijama oduzela lokalne i dodijelila regionalne frekvencije, što je dovelo do toga da su takse za emitovanje porasle deset puta. Drugi postupci odnose se na takse za autorska prava za koje smatra da su nesrazmjerno velike.

U maju prošle godine štrajk je prekinula nakon uvjeravanja državne delegacije da će problemi biti riješeni. „Ali država za ovih godinu dana nije uradila ništa, a ekonomski pritisci su toliki da nismo mogli više da ćutimo", kaže Maja Pavlović. „U Srbiji je 125 medija ugašeno u potpunoj tišini, jer nije imalo sredstava da plaća ogromne takse i nadoknade koje nam država nameće, a koje na primjer za Kanal 9 iznose oko 600.000 dinara mjesečno, plus sve ostale takse koje plaćamo kao svako drugo privredno društvo. Kanal 9 postoji dvadeset godina i ja smatram da nemam pravo da dozvolim da se tim ekonomskim i ostalim pritiscima kojima smo izloženi ugasimo u tišini", dodaje Pavlović.

Iz kabineta predsjednice vlade stigao je prvi poziv, ali odgovor još uvijek čeka. Ako ne stigne danas, vlasnica Kanala 9 će štrajk glađu nastaviti u Beogradu, ne bi li, kaže, bila vidljivija.

Batrganje sa finansijama

U međuvremenu, od drugih medija i novinarskih udruženja stiže podrška, jer problem Kanala 9 je problem i drugih medija u Srbiji. Barem onih koji se u pokušaju da ostanu profesionalni batrgaju u finansijskoj gimnastici, jer su državni nameti u njihovom slučaju obrnuto proporcionalni državnim davanjima.

Kako su već pokazale brojne analize, sunovrat konkursnog sufinansiranja medijskog sadržaja se nastavlja, a ogroman novac koji država izdvaja za medije rezervisan je za poslušne tabloide koji krše Kodeks novinara Srbije.

„U Srbiji postoje tri grupe medija. Prvi su oni koji postoje duže od sedam godina i nisu promijenili vlasnika, i mi se borimo za osnovna prava na rad. Drugi su oni koji su promijenili vlasnika i služe u propagandne svrhe vladajućoj klasi. A treća su novoformirani portali sa uglavnom jednim zaposlenim koji ne služe informisanju već samo da ispune formalne uslove da uzimaju sredstva za sufinansiranje medija i služe kao protočni bojleri", kaže Maja Pavlović. „Kada bi se ta sredstva raspoređivala u skladu s tim ko zaista informiše javnost, situacija na medijskoj sceni bi bila znatno drugačija."

Sloboda u čestitkama

Kako jedna nevolja nikada ne ide sama, finansijski problemi tek su prvi na predugoj listi zavrzlama na medijskoj sceni Srbije. Na Indeksu slobode medija Reportera bez granica u 2019. godini Srbija je zato pala na listi za 14 mjesta i sada zauzima 90. mjesto među 180 zemalja. Autori izvještaja navode da Srbija nije sigurna zemlja za novinare i dodaju da „raste broj napada na medije, uključujući prijetnje smrću, a sve češće su i zapaljive izjave zvaničnika usmjerene protiv novinara". Prema Bazi napada na novinare Nezavisnog udruženja novinara Srbije, samo u prva četiri mjeseca ove godine zabilježeno je 55 napada, i to 38 slučajeva pritisaka, 15 prijetnji i dva fizička napada.

Iza tih mučnih statistika i izvještaja neki novinari i dalje svakog dana špartaju od priče do priče, od konferencije do konferencije. Kako izgleda život u tim cipelama? „Prilično je frustrirajuće odlaziti na konferencije za novinare gdje vas donosioci odluka ili gledaju kao neprijatelja ili vam odgovaraju mimo suštine, apsolutno zadovoljni činjenicom da ostali mediji koji se tu nalaze neće prenijeti njihove odgovore na naša pitanja", kaže za DW novinar televizije N1 Miodrag Sovilj.

Dok od resornog ministarstva stižu čestitke povodom Svjetskog dana slobode medija uz poruku da sve relevantne institucije i pojedinci treba zajedno da se bore i zalažu za to osnovno pravo, targetiranje nezavisnih novinara od tih istih institucija ne jenjava.

„Nedavno sam prije odlaska na službeni put slušao predsjednicu vlade na televiziji s nacionalnom frekvencijom kako govori kako sam licemjeran, da bih, kad sam se poslije deset dana vratio, čuo da izgovara identične rečenice, ali ovaj put na drugoj televiziji", kaže Sovilj koji je na konferencijama za medije više puta ulazio u verbalne sukobe sa visokim državnim predstavnicima. „Prijekore i prepirke ona druga strana koristi za sticanje političkih poena, to je njihova igra u kojoj ne želim da učestvujem i ne dotiče me lično. Bez obzira na to, novinar nije i ne smije biti ničiji otirač za cipele i osiono ponašanje predstavnika vlasti prema medijima je vrlo opasna stvar."

Međutim, kada konflikti iz predstave za javnost prerastu u otvorene prijetnje pojedincima ili čak cijelim medijskim kućama, stižu i unezvijereni pozivi porodice i prijatelja, na koja je teško pružiti odgovore. „Moja majka, na primjer, svaku prijetnju upućenu N1 doživljava vrlo teško, ali razumije da je ovaj posao moj izbor i da ne postoji drugi način bavljenja novinarstvom u Srbiji. Međutim, na njihovo pitanje kako se ne plašim, znajući gdje živim i čime se bavim, nemam racionalan odgovor", kaže Sovilj.

Rudarski posao na lokalu

Pritisak je, dodaje Sovilj, podnošljiviji zbog podrške koju imaju u redakciji. Kao dugogodišnji lokalni novinar, međutim, svjestan je da je ta podrška gotovo ekskluzivna. „Bez obzira na to što su kampanje vlasti protiv medija na nacionalnom nivou grlatije, ipak mislim da su u Srbiji najugroženiji lokalni novinari koji nemaju zaštitu redakcije i javnog mnjenja", podvlači Sovilj.

Ranka Ivanoska, koja od lokalnog izvještavanja i dalje ne odustaje, svjedoči o tome iz prve ruke. „Moj radni dan je kao rudarski dan, jer više nema saopštenja za štampu, poziva na konferencije, znači traženje priče je jako teško", priča Ivanoska za DW. „Do priče dolazim uslijed toga što nema više ni dopisnika velikih medija, ni lokalnih medija, a građani i dalje imaju potrebu da iznesu neku priču u javnost", objašnjava ona.

U malim zajednicama u kojima žive i novinari i izvori i akteri priča i svi se međusobno poznaju, dovesti priču do kraja, kaže Ranka, postala je praktično nemoguća misija. „Odgovori koje dobijamo od institucija često su nezvanični, jer čak i oni koji su nadležni da o nečemu govore, nemaju dozvolu lokalnih funkcionera da o tome govore, pa uglavnom dobijem potvrdu nekih informacija, a ne zvaničan odgovor", priča Ranka svoja iskustva.

Ona je pišući za Vojvođanski istraživačko-analitički centar VOICE otvorila više lokalnih tema koje se i danas prepričavaju, a tekstovi preštampavaju i dijele među sugrađanima. Više nego prijetnje dobijala je „dobronamjerne savjete". „To na lokalu znači nemoj se zamjerati. Ti savjeti stižu sa raznih strana, čak i od poznanika od kojih ne očekujete da se iza njega krije bilo šta drugo nego dobra namjera, ali vrlo često tu postoji pozadina da su radnim mjestom ili članstvom u nekoj stranci vezani za vlast, ili možda preko člana porodice, tako da je te pozive vrlo teško rastumačiti", priča Ranka.

Kako onda izgleda život kada prođu fanfare i savjeti, a ostane građanka Ivanoska? Usamljeno, kaže ova novinarka. „Zato što je vrlo teško sjesti na neko javno mjesto s nekim ko vam je možda izvor, a možda istovremeno i prijatelj, a da vas vide neki funkcioneri ili oni o kojima pišete priče. I usamljeno, jer na lokalu više nemam kolege – ni u etičkom, ni u fizičkom smilu."

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android