Sloboda medija i pritisak režima u svijetu

Komentar Miodraga Šorica

Najprije evo jedne dobre vijesti: Novoizabrani ruski predsjednik Dimitrij Medvjedjev je najavio kako će jačati civilno društvo i paziti na slobodu medija. Samo tako se, prema njegovim riječima, može prigušiti korupcija i razbiti državna birokratija. S druge strane loša vijest glasi: Medvjedjev naime namjerava nastaviti politiku svoga prethodnika Putina, koji je kao produžena ruka Kremlja djelovao na elektronske medije. Obje ove stvari ne idu istovremeno zajedno: Dakle garancija slobode medija i istovremeno njena korektura. Medjvjedjev se mora odlučiti za jedno ili za drugo. Konačno njegov će se učinak mjeriti prema onom što je uradio, a ne što je najavio. Ovaj 42-godišnji političar je u svakom slučaju zaslužio takvu priliku koju će i dobiti.

Ako ruska televizija bude slobodno izvještavala, to će nema sumnje imati uticaja i na druge zemlje u neposrednom susjedstvu kao što su Kazahstan, Uzbekistan, Azerbejdžan ili Bjelorusija. Tamo je ruski televizijski program još uvijek vrlo gledan. Slobodno izvještavanje ruske televizije djeluje po principu spojenih posuda i na ostale bivše sovjetske republike. Prema tome Medvjedjev snosi odgovrnost i to ne samo u pogledu slobode štampe u Rusiji.

Svuda u svijetu režimi se pribojavaju promjena, pa stoga i progone novinare koji slobodno izvještavaju.Tako predsjednik Zimbabvea Robert Mugabe progoni svakog novinara koji piše o propasti privrede ove africke zemlje, zatim o njenoj međunarodnoj izolaciji i lošoj politici vlade uopšte. Slično poput Mugabea ponašaju se i druge diktature, bez obzira da li je riječ o Africi, Aziji ili Istočnoj Evropi.

Povodom Dana slobode medija ne treba prećutati svakako ni činjenicu da i u zapadnim demokratijama ima zloubotrebe štampe i medija. Tako američka administracija stalno pokušava privoliti novinare da povoljno pišu o situaciji u Afganistanu i u Iraku. Pod motom borbe protiv terorizma i zaštite sigurnosti svojih građana potpada tobože i aktivnost njemačke obavještajne službe BND, kada je riječ o čitanju elektonske pošte novinara. Svakako se to ne može porediti sa pritiskom na štampu koji se vrši na novinare u jednom Sudanu ili u Kini. Naime kada tajna služba u Njemačkoj prekrši norme slobode štampe i ljudskih prava uopšte odmah se povede javna debata putem određenih nadzornih odbora u Bundestagu. Političari se pozivaju na odgovrnost a agenti službe degradiraju ili otpuštaju. O svemu tome svakodnevno izvještavaju radio i televizija. Drugačija je slika u državama koje su pod diktaturom. Tamo tajne državne službe prate novinare i njihov rad se odvija po nalogu vlade. Takav je slučaj recimo u Kini. Ljudi tamo ne mogu ni zamisliti da postoji država u kojoj se uopšte dozvoljava sloboda štampe. Tako je o neredima na Tibetu, o kojoj su izvještavali CNN i BBC, državna televizija javila kako iza svega toga stoji kampanja Zapada. SAD ili EU navodno ne podnose privredni procvat Kine. Istina je medjutim drugačija. Razvijeni svijet će samo profitirati od toga jer Kina je ogromno tržište radne snage. Sigurno je da su zapadni novinari izvještavajući slobodno o nemirima na Tibetu prekršili i neke zanatske norme. Ali tvrditi da se iza toga krije međunarona zavjera protiv Kine je ili neznanje ili pretjerani nacionalizam ili kompleks manje vrijednosti. Ili je to pak mješavina svega toga zajedno. Ljudi bi u Kini o svemu bili bolje informisani da postoji sloboda medija. Ali kao i svaka diktatura, tako se i komunisti u Kini plaše javne kritike, otvorene diskusije te slobode štampe jer oni ne žele promjene. Oni, dakle komunisti samo žele da ostanu na vlasti.