"Slikao sam Staljina i Tita"

Ponekad uspomene ožive, sjećanja dobiju boju, miris. Ponekad se davno naučene riječi ponovo vrate na površinu. Tada Anton Dernbah (92) pozdravi svoju kućnu pomoćnicu iz Poljske na srpskom, zaželi joj „dobar dan" kada dođe i pozdravi je s „doviđenja" kada ponovo ide. Ponekad zapjeva onu staru pjesmu: „Druže Tito, oj druže Tito, ljubičice bijela; tebe voli, oj, tebe voli, omladina cijela". I pritom se smješka, lice mu se ozari. Antonovo lice često zablista kada priča kako je naučio srpski.

Imao je 17 godina kada je 1942. u rodnom Majncu mobilisan u tadašnju njemačku vojsku Vermaht. Budući da nije želio da u sastavu pješadije ide na Istočni front, dobrovoljno se prijavio u mornaricu – kao vezista. Najprije je bio u službi u Norveškoj, a u februaru 1944. prekomandovan je u Trst. Zadatak: održavanje veze s brodovima na Jadranu i njemačkim garnizonima na ostrvima. Život u Trstu uglavnom je bio ugodan, bez borbenih okršaja, s blagom klimom. „Imali smo lijep pogled na tršćansku luku".

„A onda je zavladala tišina"

Tako je bilo sve do maja 1945. Tada su gradom počele da kruže glasine o partizanima koji se približavaju. „A onda je odjednom zavladala tišina, sve je stalo, pričalo se da je rat završen, Adolf je bio mrtav", sjeća se Anton Dernbah. Bio je to 3. maj, u Trst su već ušli vojnici Četvrte jugoslovenske armije pod komandom Petra Drapšina i Anton je, zajedno s hiljadama drugih njemačkih vojnika, pao u jugoslovensko zarobljeništvo. „To je bilo prvi put da sam vidio partizane. Mnogi od njih su bili u jadnom stanju. Neki za svoje oružje nisu imali remen, nego su ga vezali konopcem, mnogima je odjeća bila pocijepana", priča Dernbah. A njemački vojnici bili su dobro snabdjeveni, imali su pune ruksake i dobru odjeću. „Jasno da su nas pretresali i uzimali šta im treba".

Mnogi su se bojali da će biti odvedeni u Sibir, ali ovoga puta taj strah je bio neosnovan: daleko od sovjetskih trupa, koje su inače imale prvenstvo pristupa njemačkim zarobljenicima, kolona ratnih zarobljenika najprije je upućena prema Senju, a tu je raspodijeljena u različite manje grupe. Anton Dernbah je sa svojom radnom grupom završio u Vrhovinama, u Lici. Zadatak im je bio obnova puteva. „To je bilo teško vrijeme. Radili smo naporno, a hrane je bilo malo. Higijena je bila vrlo loša, svuda su bile vaške, mnogi su oboljeli od tifusa. Od toga su mnogi umirali", sjeća se Dernbah. Ali bilo je i ljudskih momenata: „Kada su pored nas prolazile seljanke, koje su išle na pijacu da prodaju voće i povrće, često bi nam dobacile komad hljeba. I to je bilo 1945! Tada je mržnja prema nama još bila velika, mi smo bili krivi za sve."

Opasni dani

Ne postoje precizni podaci o tome koliko je tačno njemačkih ratnih zarobljenika bilo u Jugoslaviji po okončanju Drugog svjetskog rata. Prema riječima beogradskog istoričara Bojana Dimitrijevića, radilo se otprilike o 110.000 vojnika, koji su preživjeli zarobljavanje. „Tih prvih nekoliko dana nakon završetka borbenih operacija, od 5. do 25 maja, na više lokacija je bilo likvidacija njemačkih zarobljenika koji su bili u sastavu Vermahta i SS-a." Osim toga, taj broj je kasnije padao prije svega zbog epidemije tifusa koja se desila 1945. godine u nekim zarobljeničkim logorima. „Može se reći da je do kraja njihovog boravka u Jugoslaviji taj broj bio negdje oko 90.000", smatra Dimitrijević.

Anton Dernbah je preživio, mada teško bolestan. Kada je krajem godine iz Vrhovina prebačen u Zemun, već je bio potpuno onemoćao. „Jedva sam izašao iz stočnog vagona kojim su nas prevozili i odmah sam se na peronu srušio na pod. Kada sam ponovo došao svijesti, oko mene su stajali partizanski oficiri i neki njemački vojni ljekari. To je bila velika sreća." Anton je dospio u vojni stacionar u Zemunu, kasnije je prebačen u Sremsku Mitrovicu. Kada se oporavio od tifusa, u martu 1946. je, zajedno s čitavom grupom njemačkih zatvorenika, prevezen u Vučje pored Leskovca – i tu je ostao sljedeće tri i po godine, do kraja ratnog zarobljeništva.

Partizanske pesme uz vatru

„Tu sam naučio malo srpskog. Najprije psovke. U početku je bilo mnogo mržnje prema nama, govorili su nam 'Hajde Švabo'. Kasnije je bilo bolje i mi smo postali 'Nijemci'. A uveče smo često slušali stražare koji su sjedeli uz vatru i pjevali 'Druže Tito, ljubičice bijela…' To mi je tu u glavi, to više ne mogu da zaboravim", priča Anton Dernbah zamagljenog pogleda.

U Vučju je, zajedno s brojnim drugim njemačkim vojnicima, dospio u zarobljenički logor u zgradi nekadašnje škole. U početku su korišteni kao besplatna fizička radna snaga: izvlačili su drveće iz šume, popravljali oštećene puteve ili gradili nove. To je karakteristično za to prvo vrijeme nakon kraja rata, objašnjava Dimitrijević: „Oni se u početku koriste za raščišćavanje ruševina, ali već u sljedećem koraku se prepoznaje njihova vrijednost i činjenica da mogu značajnije da pomognu i onda se oni koriste u najrazličitijem kontekstu, u najrazličitijim mogućim zanimanjima. Vrlo brzo su nalazili upotrebu kao vozači, majstori, inženjeri."

„Da su htjeli, naslikao bih im i Hitlera"

Anton Dernbah nije bio tehnički obrazovan, ali je imao talenat za slikanje: u slobodno vrijeme za logorske novine crtao je ilustracije. To se uskoro pročulo i u obližnjoj leskovačkoj Fabrici vunenih tkanina. „Jednog dana su mi došli direktori iz fabrike. Bilo je to pred 1. maj. Pitali su me da li bih za paradu u Leskovcu mogao da oslikam njihova fabrička kola. Ja sam pristao i dozvolili su mi da se slobodno šetam po pogonima. Na kola sam naslikao proizvodni proces fabrike – od vune do gotove tkanine."

Slika je na prvomajskoj paradi dobila pohvale i situacija Antona Dernbaha se od tog trenutka sasvim promijenila. Više nije morao fizički da radi i dobio je svoju kancelariju u fabrici kao zvanični slikar. Radio je sve vrste transparenata: slikao je zvijezde petokrake, pisao parole poput „Naprijed u borbi za izvršenje petogodišnjeg plana" ili „Smrt fašizmu – sloboda narodu!" Po potrebi i ćirilicom. „A kada su im bile potrebne velike slike Tita ili Staljina, ja sam ih slikao. Često sam radio slike Tita. Donijeli bi mi male fotografije, a ja sam ih onda uvećavao i prenosio na platno. Slikao bih sve što je trebalo – da su htjeli, naslikao bih im i Hitlera."

Kako je vrijeme odmicalo, život u zarobljeništvu postajao je sve „normalniji". Dobili su službena dokumenta kao ratni zarobljenici, vremenom su za svoj rad dobijali i manju novčanu naknadu. Mogli su da nose bolju odeću, poneko je uspio da nabavi i kravatu, a u jesen 1946. od kuće su počeli da stižu i prvi paketi. U logoru je osnovan mali orkestar, postojali su pozorišna grupa i varijete, a aktivan je bio i hor pod imenom „Singing Boys". „Njemački ratni zarobljenici veoma brzo su uvedeni u legalni sistem", kaže Dimitrijević. „Oni koji su preživjeli zarobljavanje i prve sedmice nakon kraja rata, kasnije su sasvim normalno uvršteni u radne jedinice širom Jugoslavije. Oni su imali sve: od legitimacija, do određenog radnog vremena i korišteni su kao resurs, a ne kao klasični ratni zarobljenici. Imali su i određenu slobodu kretanja koju njemački zarobljenici uglavnom nisu zloupotrebljavali."

Reči same naviru

S vremenom su u Vučju uspostavljani i kontakti njemačkih ratnih zarobljenika s lokalnim stanovništvom. Bilo je domaćih koji su znali malo njemačkog, a Nijemci su učili neke srpske reči. Polako su se razvijala poznanstva. Od „Švaba" su sve više postajali „Nijemci". „Kada se u selu slavila neka svadba i nas su pozivali. Onda smo pili rakiju, a žene su stalno dolivale u čašu. Uopšte ne znam kako bismo pronašli put nazad", prisjeća se Anton. „Ja i danas volim da popijem rakiju, tu u Majncu mogu da kupim Staru šljivovicu."

Nakon 1019 dana provedenih u Vučju, zarobljenički logor je krajem 1948. rasformiran. Anton Dernbah zvani Toni, zajedno sa svojim drugovima, vozom je upućen u Njemačku. Kada je tamo stigao, čekala ga je još jedna razrušena zemlja, još jedna obnova. „Bilo je mnogo lijepih trenutaka u Jugoslaviji", sumira Anton, „a to što smo uopšte bili zarobljenici, to je bila posljedica rata – koji smo mi započeli".

U Vučje ili u Leskovac kasnije se nikada više nije vraćao. Ali uspomene su ostale, kao i sjećanja koja s vremena na vrijeme ožive. „Ponekad i danas, kada sam u krevetu, razgovaram sam sa sobom na srpskom. Postavljam sam sebi pitanja i sam na njih odgovaram. Mada znam da mi gramatika ne valja."