Sjeverna Makedonija: Urinirali po licu nakon zlostavljanja

S laktovima na stolu i licem zaronjenim u šake, plače. Stalno skida i vraća naočare, stavi ruku na čelo kao da ga boli glava. Selimov J. je umoran i očajan. On i supruga Mirza sedmicama ne spavaju kako treba - od straha da će noću doći policija da ih deportuje.

Prije samo tri dana porodica je čula da postoji deportacioni let za Sjevernu Makedoniju. Brinuli su cijele noći, jer se tada dešava većina deportacija.

Ovaj 43-godišnjak kaže da više ne zna šta da radi. Selim je Makedonac, a njegova žena je Romkinja Makedonka - to znači da su i njegova djeca Romi. Zbog toga im u Sjevernoj Makedoniji prijete diskriminacija i rasistički napadi.

Trauma, strah, depresija

Nalazimo se u porodičnom privremenom domu na periferiji Braunšvajga. Prihvatilište za izbjeglice. Sjedimo u prostoriji od oko trinaest kvadrata: kuhinja, dnevni boravak i dječija soba u jednom. Nije to topao dom, sve je jednostavno, bez fotografija, bez ličnih stvari. Sve liči na tranziciju.

Oprezni smo, uzdržani. Mirza prvo nije htjela da razgovara sa nama. Rekla je da psihički ne može, da se stidi i da se plaši počinilaca. Onda je pristala, pod uslovom da to bude anonimno. Ali kada smo došli, sa nama prvo razgovara samo njen muž. Tek poslije nekoliko sati Mirza nam ukazuje povjerenje.

„Prije nekoliko dana nisam imala snage ni da kuham, niti da brinem o djeci. Sve poslove je preuzeo moj muž.“

Mirza je tek prije nekoliko sedmica puštena sa psihijatrije - ljekari su joj dijagnostikovali tešku depresiju i posttraumatski stresni poremećaj.

Kada Mirza priča šta su joj uradili, ne plače, ne pokazuje jake emocije. Sasvim drugačija od muža. Mirza djeluje tužno, ali i rezignirano, gotovo odsutno. Uzima lijekove protiv depresije.

Surov čin i njegove posljedice

Mirza nam priča kako su joj nasilnici upali u kuću. Muž nije bio kod kuće. Pretukli su je, urinirali joj po licu, pokušali da je siluju. Sve pred očima četvorogodišnje kćerke Jasmine i sedmogodišnjeg sina Jonuza. Na ulici se čulo Mirzno vrištanje. Došle su komšije i spriječile silovanje.

Selim i Mirza su otišli ​​u policiju. Poznavali su počinioce, bili su iz njihovog komšiluka. Često su vrijeđali Mirzu, vikali za njom „Ciganko“.

Selim i Mirza su htjeli da podnesu prijavu, ali je policija odbila da je prihvati. Umjesto da im pomogne, policija je obavijestila počinioce. Mirza pokriva lice rukama, duboko udahne i ponovo pušta ruke da padaju. Poslije toga, više nije mogla da spava u svojoj kući. Porodica je otišla kod rođaka.

Ono što će Mirza saznati tek u Njemačkoj: deset dana nakon napada, počinioci su joj zapalili kuću. Izgorjela je do temelja. Selim nam pokazuje video snimke i slike onoga što je nekada bila njihova kuća. Više se ne prepoznaje ni komad namještaja, nema slika, nema igračaka: samo čađavi zidovi, razbijeni prozori, srušeni plafoni.

Selim je ponovo otišao u policiju, ali - opet ništa. Do tada je Mirza već tri puta pokušala da izvrši samoubistvo. Selim nije smio da joj kaže za požar. Prodao je posljednje što su imali - auto - podigao nova lična dokumenta i sa cijelom porodicom pobjegao u Njemačku.

Male šanse za azil

Mlađa kćerka Jasmina trči kroz dnevnu sobu i lijepi nam šarene nalijepnice na ruke i šake: slonovi i jednorozi. Selim klimne glavom u pravcu spavaće sobe i kaže: „Vidite, on samo leži, skoro uopšte se ne igra. Mala se ne sjeća toliko, ali moj sin ima još mnogo strahova“.

Sedmogodišnji Jonuz leži u krevetu i nešto gleda na mobilnom telefonu svojih roditelja. Mreža za traumatizovane izbjeglice Donje Saksonije e.V. i njemu je dijagnostikovala posttraumatski stresni poremećaj. Otac Selim takođe pati od teškog psihičkog stresa i anksioznosti.

Upravni sud u Osnabriku, koji odlučuje o njihovim zahtjevima za azil, kaže da pristup medicinskoj nezi u Sjevernoj Makedoniji nije problematičan. Mirza zna da nije tako. „Cijelog života su me tretirali kao građanina drugog reda jer sam Romkinja.“

Mirza to zna od detinjstva: ode kod ljekara koji je ne shvata ozbiljno ili je uopšte ne liječi. To što policija ne reaguje na napade na Rome za njih nije ništa novo. U školi su njenu djecu vrijeđali nazivajući ih „ciganima“, drugovi iz razreda su ih tukli. Nastavnici nisu intervenisali. Romska populacija ima male šanse da nađe posao, kaže ona.

Ipak, Sjeverna Makedonija se smatra „sigurnom zemljom porijekla“. Konkretno, to znači da se teška diskriminacija romske populacije ne prepoznaje, a zahtjevi za azil se najčešće odbijaju.

Ipak, porodica J. pokušava da dokaže diskriminaciju. Ali sjevernomakedonska policija nikada nije započela istragu, tako da ima malo dokaza. Porodica je počinioce navela poimence i dostavila fotografije i video zapise zapaljene kuće, međutim, Upravni sud u Osnabriku je odgovorio da se ne može utvrditi ni vrijeme ni mjesto nastanka tih snimaka.

Nije izolovan slučaj

Udruženje „Romski centar Getingen” i politička grupa „No Lager” podržavaju porodicu - dostavili su izvještaje o diskriminaciji romske populacije u Sjevernoj Makedoniji. Ipak, sud je presudio da čak i da su napadi na Mirzu bili tačni, nije riječ o strukturnom progonu već o krivičnoj nepravdi. To što policija nije reagovala je - izolovan slučaj.

Nezavisna komisija za anticiganizam koju je osnovala njemačka Vlada pokazuje da Mirzina iskustva nisu izolovani slučajevi. Komisija je u posljednje dvije godine ispitivala situaciju u kojoj se nalaze Sinti i Romi. U svom izvještaju ona navodi da su Romi u državama bivše Jugoslavije izloženi „masivnoj rasističkoj diskriminaciji i s tim povezanom socijalnom i ekonomskom izolacijom”. Često nemaju pristup tržištu rada i stanova, obrazovanju, zdravstvenoj zaštiti, a u nekim slučajevima čak ni čistoj vodi za piće. Države su pritom često dio strukturne diskriminacije i ne štite romsku populaciju.

Mirza nas gleda ozbiljno, kaže povratak nije opcija, ubiće se ako je deportuju. U sudskim dokumentima porodice, psihijatar potvrđuje da bi deportacija mogla dovesti do još jednog pokušaja samoubistva.

Izlazimo, šetamo malo ulicom, kroz industrijsku zonu gdie se nalazi sklonište za izbieglice. Mirza pokazuje na raskrsnicu. Njen sin ide u školu samo deset minuta odavde. To je prvi put tog dana da vidimo Mirzu kako se smiješi.

„Moj sin je veoma sretan ovdje u školi. Ovdje u Nemačkoj su nastavnici veoma ljubazni.“

Prošle sedmice mu je bio rođendan. Dobio je poklon od škole i cijeli razred mu je pjevao. Tipičan rođendan u školi za djecu u Njemačkoj. Za Mirzu i njenu porodicu to je bilo nešto posebno, jer su im djeca bila marginalizovana u školama u Sjevernoj Makedoniji. „Bio je tako sretan tog dana. Moja djeca treba da budu sretna, da im je dobro.“

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu