Sjedinjene Države – starosjedioci protiv rudnika litijuma

Procjenjuje se da oko četiri odsto svjetskih rezervi litijuma leži u Nevadi, Sjevernoj Karolini i Kaliforniji.

„Sjedinjene Države su bile glavni proizvođač litijuma“, kaže nam Tea Riofrankos, profesorka na Koledžu Providens, „ali su izgubile taj status baš kada je litijum postao važniji, najprije za male elektronske uređaje.“

Početkom sedamdesetih se rudarenje litijuma pomjerilo preko okeana. Trenutno u SAD postoji samo jedno aktivno nalazište, u Dolini Klejton u Nevadi.

Tu litijum kopa rudarski džin Albermejl koji vodi i nalazišta litijuma u slaništu Atakame u Čileu. Albermejl je takođe najveći deoničar u litijumskom rudniku u Australiji, najvećem takvom na svijetu gdje se litijum dobija iz čvrste rude.

Bajden računa više na uvoz?

Ponuda litijuma već sada daleko je ispod potražnje. Očekuje se zaoštravanje borbe za taj resurs kako se povećava proizvodnja električnih automobila, za čije je baterije litijum trenutno ključan.

„Sa sigurnošću možemo reći da će u narednih pet do deset godina biti više rudarenja“, kaže profesorka Riofrankos. „Da li će biti dovoljno da se udovolji potražnji? Ne. Sjedinjene Države neće biti samodovoljne u proizvodnji litijuma.“

Ona citira iz zakona o suzbijanju inflacije (IRA) kojim je administracija predsjednika Džozefa Bajdena opredijelila stotine milijardi dolara za podršku privredi i, prije svega, ekološku tranziciju.

IRA predviđa poreske olakšice za domaće proizvode, ali, u slučaju litijumskih baterija, i ako je barem 40 odsto minerala pribavljeno iz „bilo koje zemlje sa kojom SAD imaju važeći sporazum o slobodnoj trgovini“.

Stručnjaci u tome vide naznaku da se litijum i dalje neće masovno vaditi u SAD, nego drugdje. Susjedne zemlje Meksiko i Kanada spadaju u one koje imaju slobodnu trgovinu sa SAD.

„To uništava sav život"

Doduše, i u SAD postoje veliki planovi. Desetine projekata za vađenje litijuma je u toku, to jest još se planira finansiranje i pribavljaju dozvole. To ide uz velike otpore lokalnih zajednica nadomak planiranih rudnika.

„Tranzicija ka zelenoj energiji nije zelena", kaže Geri Mekini, iz plemena starosjedilaca Šošona i Pajuta koji protestuju protiv izgradnje rudnika Taker Pas na sjeveru Nevade. „To uništava sav život", kaže Mekini za DW.

Kako kaže, rudnik bi presijecao zemlje predaka koje obuhvataju i poprište masakra američke vojske nad Pajutima 1865. godine. Mekini dodaje da se ne radi samo o istoriji, već o načinu života.

Rudarenja litijuma zahtijeva dosta vode, a mnoge ceremonije i tradicionalni lijekovi Šošona i Pajuta zavise od biljaka kojima treba vode, poput žalfije i borovih sjemenki. „Ako uzmete svu vodu sa ove zemlje, šta će se desiti sa živim svijetom koji zavisi od nje? Nestaće“, kaže aktivista.

Mekini je ubijeđen da bi rudnik naštetio i rančerima, uništio raznolikost vrsta, možda zagadio vodu i vazduh. „Brinemo zbog oboljevanja od raka, zbog bolesti ili rađanja djece sa invaliditetom“, kaže on.

Tek će biti borbe

Trenutno je izgradnja rudnika u Taker Pasu stopirana zbog protesta. Federalni sud ispituje uticaj na životnu sredinu kao i to da li je kompanija uspjela da dovoljno uključi lokalne zajednice.

Profesorka Riofrankos očekuje više takvih sukoba, posebno pobune starosjedilaca. Procjenjuje se da četiri petine rezervi litijuma leže na zemlji indogenog stanovniütva ili najdalje u krugu od pedesetak kilometara.

Zajednicama se rudnici često prikazuju kao prilika za nova radna mjesta, ali Riofrankos kaže da za rudnike često treba daleko više kapitala nego radne snage.

Profesorka vjeruje da dio rješenja mora biti i smanjenje prohtijeva i tražnje za litijumom. „Moramo se pitati postoji li drugi način da transport napusti fosilna goriva, što jeste urgentna potreba. Da li postoji način da se koristi manje litijuma?"

„Logično je ići ka prevozu u kojem ne dominiraju individualna vozila“, kaže ona, „već javni prevoz, hodanje, bicikli. To je jedna od ideja.“

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu