"Sistem Erdogan polako se urušava"

DW: Izborna komisija u Ankari proglasila je kao pobjednika Erdoganov politički tabor koji je glasao Za! na referendumu za ustavne reforme kojima će se vlast u Turskoj skoncentrisati u ruke predsjednika.  Kako je Erdoganovim pristalicama uspjelo da ostvare premoć?

Kristian Brakel: Najprije moramo pričekati da vidimo kako će se okončati pokušaji da se sudskim, odnosno pravnim putem nešto promijeni. Tu još ima otvorenih pitanja.  Osim toga, izrazito je i koliko glasova je osvojio "Ne-tabor" usprskos jednoj izbornoj kampanji koja nije bila slobodna i fer. Pitanje bi moralo glasiti: Da li bi Erdoganov tabor zaista pobijedio da je došlo do slobodne i fer izborne kampanje? Taj tabor je pobijedio jer mnogi nisu glasali za sadržaj već za osobu. Erdoganu još uvijek uspijeva da sobom oduševi velike dijelove stanovništva.

Samo je 51 posto Turaka glasalo za ustavne reforme. Skoro polovina birača bila je ipak protiv uvođenja prezidijalnog sistema. Šta to znači za tursko društvo?

To znači nastavak polarizacije društva koju primjećujemo već godinama i koju vlada stalno produbljuje. Kada se pogleda gdje se sve glasalo protiv Erdoganovih reformi - naime u Istanbulu, Ankari, Izmiru - dakle u onim dijelovima zemlje koji su ekonomski jako uspješni, onda se uviđa i da je to zapravo bilo glasanje onih koji nemaju ništa protiv onih koji su dobro pozicionirani u društvu.

Hoće li ta polarizacija završiti sukobom?

Proces transformacije će proteći mirno. Ali ne mislim da će se situacija u Turskoj smiriti. Sukob između države i zabranjene Radničke partije Kurdistana (PKK) će se nastaviti. Ne vjerujem u tezu izbijanja građanskog rata. Ali smatram da su mogući masovni protesti.

Smatrate, dakle, da se kritičari neće zadovoljiti ovakvim rezultatom referenduma?

To ovisi o razini represije. Trenutno je ona jako visoka, mnogi ljudi žive u strahu. Jučer, nakon referenduma, ljudi su ponovo izašli na ulicu - ne u ogromnim grupama, ali ipak u većem broju. To se desilo prvi put od proglašenja vanrednog stanja. To pokazuje da u zemlji još uvijek ima potencijala. 

U Turskoj se novinari progone, na hiljade ljudi je uhapšeno ili suspendovano sa posla. Može li turska demokratija još više krenuti nizbrdo? 

Uvijek može biti gore. Represija se uglavnom očituje tako što ljudi ne smiju više ništa da kažu i moraju da drže usta zatvorenima, u protivnom gube posao ili  se protiv njih podižu apsurdne tužbe. Ali ljudi ipak ne mogu biti otvoreno ubijani na ulici kao devedesetih godina. No, bez obzira na to, opet je štošta toga moguće. Veliki dijelovi stanovništva nisu obuhvaćeni represijom, jer politički nisu relevantni. To bi se, međutim, moglo promijeniti ako se ljudi politizuju. 

Uprkos represija je Erdogan na referendumu zabilježio još jedan uspjeh. Da li mu to daje snage za nove političke poteze kao što je ponovno uvođenje smrtne kazne?

Ponovno pominjanje smrtne kazne pokazuje da za Erdogana referendum nije protekao zadovoljavajuće. On je računao sa puno više glasova. On, doduše, ovako može izvesti ono što je naumio, ali 2019. mora preživjeti kako predsjedničke tako i parlamentarne izbore. To neće biti jednostavno. Vjerujem da će pobijediti na predsjedničkim izborima, ali sa parlamentarnim izborima biće mnogo teže. Erdogan zna da se osipaju glasovi njegovoj partiji. Tijesan rezultat referenduma pokazuje ono što smo vidjeli tokom parlamentarnih izbora u julu 2015. Sistem se sam sve više urušava. To što se momentalno dešava su očajnički pokušaji Erdogana i njegovih podanika da ostanu na vlasti. Ishod referenduma daje Erdoganu izvjesnu snagu. Ali to ne može prikriti činjenicu da se njegov sistem dobrano ljulja. Dugoročno gledano to ne može uspjeti.

Ako se sistem ljulja, odnosi li se to i na Erdogana kao osobu? Nakon što su postali poznati rezultati referenduma, slavili su ga kao zvijezdu?

Ali sve je manje ljudi koji Erdogana vide kao zvijezdu. S jedne strane on ima svoje stalno uporište u 30 posto turskog stanovništva. S druge strane su ljudi koji su prije birali Erdogana i smatrali ga dobrim političarem glasali protiv ustavnih reformi koje imaju cilj proširenja moći predsjednika. To opet ne znači da će oni na izborima glasati protiv Erdogana. Ali to će opet zavisiti od toga hoće li postojati jaka alternativa Erdoganu. Ako bi opoziciji uspjelo da obezbijedi alternativu umjereno desnog spektra - a šanse za to su sve veće - onda mu neće biti lako. Ali on ipak neće izgubiti vlast. Sve u svemu, temelji njegovog sistema se ljuljaju. On je, međutim, još uvijek u stanju da ulijeva cement između stubova, kao što je uradio sa prezidijalnim sistemom. Ali trenutno nije potrebno da se previše brine zbog osipanja glasova u svojoj političkoj partiji.

Kako bi Turska mogla izgledati za pet godina?

Puno nestabilnije nego sada i puno podjeljenija. Mogla bi imati i veće ekonomske probleme ili rast koji ne bi bio dovoljan da se ostvari Erdoganov cilj po kojem bi Turska bila jedna od 10 najvećih ekonomskih sila na svijetu. Vanjskopolitički bi ova zemlja mogla biti sve više izolirana. Vjerovatno će Erdogan i za pet godina biti na vlasti, ali da bi se mogao na njoj održati moraće provoditi sve represivnije mjere.

Kristian Brakel je islamolog, ekspert za Tursku i vodi Fondaciju Heinrich-Böll u Istanbulu.

Intervju vodila Nina Niebergall.