Siromašni više ginu u saobraćajnim nesrećama

Ulaskom u avion se mnogi putnici pitaju: da li će se polijetanje i slijetanje odvijati po planu? Da li će stići na odredište? Kada izađu iz aviona i uđu u automobil ili autobus, strah uglavnom nestaje. Strah nestaje iako je veća vjerovatnoća da ćete prije poginuti u nesreći na ulici nego u zraku.

Kolika je opasnost zavisi od zemlje u koju je putnik sletio. Naime, širom svijeta je razlika u sigurnosti u saobraćaju veoma velika. Broj poginulih u saobraćajnim nesrećama u Njemačkoj je 2013. godine smanjen za oko deset posto u odnosu na 2012. godinu. To znači da je prošle godine u odnosu na 2012. godinu u saobraćaju bilo 3.300 manje poginulih ljudi.

Saobraćajni trendovi

Ovakve brojke odgovaraju trendu koji već preko deset godina bilježimo u Njemačkoj i ostalim industrijskim nacijama. Međutim, na drugim mjestima imamo potpuno drugačiju situaciju. “Dok se broj smrtno stradalih u saobraćajnim nesrećama u jednoj polovini svijeta smanjuje, u drugoj polovini zemalja se ovaj broj povećava”, kaže Etienne Krug iz Svjetske zdravstvene organizacije u Ženevi i time misli na siromašne zemlje.

Razlozi su različiti, ali često veoma slični. Visoko razvijene zemlje u sigurnost na ulicama ulažu mnogo novca. Učesnici u saobraćaju su dobro informisani o rizicima, a dosta se ulaže i u sigurnost samih automobila. Za to vrijeme situacija u siromašnim zemljama u svijetu je kompletno drugačija. “Najveći porast broja poginulih u saobraćaju je u zemljama koje se privredno razvijaju veoma brzo”, kaže Krug. On dodaje da sve više ljudi posjeduje vlastiti automobil, ali da taj razvoj nije praäen neophodnom sigurnosnom infrastrukturom.

U Trinidad bez pojasa

Angela Francke, stručnjak za sigurnost u saobraćaju sa Tehničkog univerziteta u Drezdenu, takav razvoj je pratila u Trinidadu i Tobagu. Istražujući u ovim zemljama se susrela s onim čega se boje Nijemci. “Tamo nije običaj da se vežete sigurnosnim pojasom u automobilu”, kaže Francke.

Iako odnedavno vozač i suvozač u ovim zemljama moraju biti vezani, malo je onih koji se tog propisa pridržavaju. Ona kaže da je slično i sa prekoračenjem brzine ili vožnja pod dejstvom alkohola. Brzina vožnje se uopšte ne kontroliše, a policija pijanim vozačima uglavnom progleda kroz prste.

Posljedice toga se najbolje mogu vidjeti u statističkim podacima. “Ako se uzme u obzir broj registrovanih automobila, onda je u Trinidadu i Tobagu opasnost od saobraćajne nesreće, u kojoj će biti poginulih, deset puta veća nego u Njemačkoj”, kaže Francke.

Planiranje saobraćaja na račun siromašnih

Njen kolega Thilo Becker je slična iskustva doživio u Keniji. Ova zemlja je razvijenija od Trinidada i Tobaga što ima sljedeću posljedicu: veliki dio žrtava saobraćajnih nezgoda nisu učesnici u saobraćaju, nego se radi o pječacima ili biciklistima. “Uglavnom je riječ o siromašnim koji imaju malo novca i koji se uglavnom kreću pješice ili na biciklu”, kaže Becker. Vlada je prilikom planiranja projekata o izgradnji ulica zaboravila označiti pješačke prelaze i staze za bicikliste.

Smanji gas

Njemačka odavno iza sebe ima ovu fazu razvoja saobraćaja. Bez obzira na pozitivan trend, oba stručnjaka vide potencijal za poboljšanje situacije. „Postoji preporuka da se u gradovima brzina ograniči na 30 kilometara na sat“, kaže Francke i dodaje da je to veliki potencijal. Dozvoljen brzina vožnje u njemačkim gradovima je uglavnom 50 kilometara na sat.

Oni bi željeli ograničiti brzinu na 120 kilometara na sat na autoputevima, na kojima uglavnom nema ograničenja. Oba stručnjaka vjeruju da će to biti teško sprovesti u djelo jer je automobilski lobi u Njemačkoj veoma jak.

Autori: Marcus Lütticke / Mehmed Smajić

Odgovorna urednica: Jasmina Rose