Sirijska Srebrenica

List Die Welt o smrtonosnim akcijama režima Bašara el Asada i reakcijama međunarodne zajednice piše:

„Jezivo je da je tek jedna ljudska tragedija, okrutan zločin, dovela do koncentriranog političkog djelovanja. Snažnom diplomatskom akcijom su Njemačka, Francuska, Velika Britanija, Nizozemska, Španija, Italija, Kanada, SAD i Australija, protjerale sirijske diplomate. Sirija stoji na stubu srama i izolovana je više nego ikada do sada. Zemlje poput Rusije koje se još uvijek ne distanciraju od režima koji je u padu, moraju se brinuti za vlastiti ugled.

Slike ubijene djece više nego bilo šta drugo dočaravaju potpunu "dehumanizaciju", dakle odsustvo humanosti i moralni bankrot. Neko će morati odgovarati za ubistva 108 ljudi, među kojima 34 žene i 49 djece od kojih većina nije imala ni deset godina.

Za razliku od 1982. kada je Assad senior naredio da se s lica zemlje izbriše jedan cijeli grad, sada slike prodiru u javnost i imaju veliko dejstvo. Takve slike mogu promijeniti svijet. Tako je bilo 1960. u južnoafričkom Sharpevilleu kada su na demonstracijama protiv aparthejda policajci ubili žene i djecu. Tako je bilo 1968. u vijetnamskom My Laiu, 1972. u sjevernoirskom Derryu ili 1995. u bosansko-hercegovačkoj Srebrenici. Masakar u Huli može izazvati istu dinamiku. Zaprepaštenost i gađenje ljudi prema Asadovom režimu i njegovim eskadronima smrti, političare prisiljavaju da djeluju.

Diplomatija – snažno oružje

Protjerivanje diplomata je najoštrije diplomatsko oružje. Time međutim neće prestati zgražanje javnosti zbog krvoprolića u Siriji. Ispravno je što specijalni opunomoćenik UN-a Koffi Annan istrajava na svom mirovnom planu za Siriju. Jer još uvijek nije kasno za ostavku Asadovog klana. Za nekoga je možda bolna činjenica da osoba koja je za mnogo toga odgovorana ne bude kažnjena. Ali, svako drugo rješenje sirijske tragedije bi zahtijevalo još više krvoprolića. Važno je dakle da se vrši maksimalan diplomatski, politički i ekonomski pritisak i da se istovremeno nudi mogućnost iznalaženja mirnog rješenja uslovljenog ostavkom. Annan, veliki stari čovjek međunarodne diplomatije je za to prava ličnost“, piše list Die Welt.

List Sueddeutsche Zeitung os istoj temi piše:

„Sirijska kriza je dostigla stadij u kome se posebno dobro može proučavati kako diplomatija i realnost mogu biti potpuno odvojeni i paralelni svjetovi. Diplomatija – to su gnjevna saopštenja ministarstava vanjskih poslova, protjerivanje diplomata. Diplomatija je i međunarodni posrednik koji zapravo više ništa ne može posredovati. Realnost su tenkovi, granate i osobe koje po nalogu sirijskog režima ubijaju žene I djecu. Ova dva svijeta više nemaju ništa zajedničkog jedan sa drugim. U jednom vladaju pravila Bečkog sporazuma o diplomatskim odnosima. U drugom vlada rat. Ne treba se zavaravati, sredstvima iz jednog svijeta neće prestati ubistva u drugom", piše Sueddeutsche Zeitung.

„Bettina je ovdje dobro živjela“

Njemački list Bild je uspio doći do najstarijeg brata Bettine Siegner i njene majke Christine Siegner. Brat je iznio teške optužbe na račun majke, dok ona tvrdi da je Bettina dobro živjela u Karavlasima kod Kalesije gdje su je u ropstvu držali nedavno uhapšeni Milenko i Slavojka Marinković.

„Sudbina Bettine S. potresla je Njemačku. Ona je 1993. rođena u Sangerhausenu (Njemačka) kao najmlađe od devetoro djece. Njena majka Christina puno pije, djeca su zapuštena. Hans K. je Bettinin brat. Godinama je i sam doživljavao omalovažavanja o čemu kaže: 'Majka nas je zlostavljala. Ona uopšte ne zna šta je ljubav. Kada sam imao četiri godine moj brat i ja smo smješteni u dom za nezbrinutu djecu, a onda kod bake i djeda'. Uprkos tome, Hans redovno posjećuje svoju majku 'Prisiljavala nas je da u trgovinama krademo alkohol. Tukla nas je sa svime čime je stigla, čak i bičem. Svakodnevno. Kada bi došli službenici ureda za socijalni rad, ona bi pretodno očistila stan. Uprkos tome, ti službenici su morali primijetiti, da sva djeca imaju modrice po tijelu', kritikuje Hans.

Bettinina majka je 1999. upoznala Milenka Marinkovića u jednom kafiću u Sangerhausenu. Zajedno su pili i zaljubili se jedno u drugo. Milenko ima mnogo braće, rođaka i sinova. 'Kako bi svi dobili dozvolu boravka u Njemačkoj, moja majka je ponudila tri kćerke za udaju', kaže Hans i nastavlja:'Sve su dobile djecu. Sve su dobijale batine. Moja majka je od samo početka znala da će ti muškarci silovati moje sestere.“

Bettinina majka ne razumije optužbe: 'Milenko je prema Bettini postupao kao prema sopstvenoj kćerki. Nisam na njoj primijetila da ju je tukao. Sve to sam radila ja. Sa 18 godina je još uvijek mokrila u gaće. Tada sam je istukla. To se tako radi,' izjavila je Bettinina majka za list Bild.

Autorka: Belma Fazlagić-Šestić

Odg. ur. Jasmina Rose