Silovatelji, a još djeca – treba li da idu u zatvor?
21. juli 2019
Malo je reći da je javnost šokirana događajima u Milhajmu, gradiću u Rurskoj oblasti – tamo su petorica dječaka osumnjičena da su prije desetak dana silovali jednu 18-godišnjakinju. Trojica napadača imaju 14, a dvojica svega 12 godina. Svi potiču iz Bugarske, navodno iz „manjine koja govori turski jezik."
Kako je to moguće? Odgovor pokušavaju da daju psiholozi, kriminolozi i sociolozi, ali na jednu dilemu može da odgovori samo politika – da li treba spustiti starosnu granicu za krivična djela? Naime, ona u Njemačkoj iznosi 14 godina što znači da 12-godišnjaci ne podliježu krivičnoj odgovornosti.
U većini evropskih zemalja, uključujući i Srbiju, granica za krivičnu odgovornost je upravo 14 godina. U skandinavskim zemljama je 15, u Poljskoj i Belgiji 16, a recimo u Irskoj 10 godina no sa ublaženim kaznama.
„Moguće je naravno uvesti krivičnu odgovornost u relativno ranim godinama, ali zabraniti kažnjavanje zatvorom", kaže za DW profesor Frider Dinkel, šef katedre za kriminologiju na Univerzitetu Grajfsvald. On navodi primjer Švajcarske gdje se odgovara od desete godine, ali sudovi izriču vaspitne mjere poput društveno-korisnog rada ili obaveznog odlaska na kurseve.
„Idealne žrtve"
Potrebno je, kaže ovaj naučnik, postaviti pitanje zrelosti djeteta. „I nekom desetogodišnjaku je u grubim crtama jasno šta je pravedno, a šta nepravedno. Ali, potpuno je druga stvar djelovati u skladu sa tim. U pitanju su situativne priče, dešavaju se spontano i vjerovatno bez ikakvog plana. U takvim situacijama su mladi još manje u stanju da uključe svoje kontrolne mehanizme", priča Dinkel.
On kaže da bi „fatalne posljedice" imalo ako bi neko sa dvanaest godina završio u popravnom domu. „Kapacitete takvih zatvora do 90 odsto ispunjavaju mladi muškarci koji su stariji od osamnaest godina. Dječak bi tu bio idealna žrtva. Takva kazna se ne može zagovarati čiste savjesti", navodi profesor i dodaje da su dječaci od 14 ili 15 godina u tim omladinskim popravnim ustanovama takođe potpuni „autsajderi" i česte žrtve onih koji maltretiraju druge.
Sagovornik DW podsjeća da je „dječiji kriminalitet mahom napad na imovinu, sitne krađe ili švercovanje u prevozu. Zato tu nema mjesta za krivično pravo". Umjesto toga, kaže Dinkel, treba više raditi na prevenciji i vaspitnim mjerama.
Ovaj kriminolog se osvrće i na podatke policije i istraživača koji kažu da se smanjuje broj nasilnih nedjela koja čini omladina.
„Naravno da imamo uzbunu u medijima kada se desi ovako nešto kao u Milhajmu. Ali to su rijetki pojedinačni slučajevi koji, hvala Bogu, nisu naša svakodnevica. Zato ne treba mijenjati kriminalističku strategiju i ne treba se upuštati u ishitrene poteze", zaključuje Dinkel.
nr/op