Sevdalinka pjesma najmilija

Bojan Zulfikarpašić  je i po izgledu rođeni džezer. Definicija ove muzike u kojoj improvizacija i individualnost igraju veliku ulogu je odraz njega samog. Beograđanin sarajevsko-mostarsko-fočanskih korijena je  individualan  koliko to samo jedan  umjetnik  može biti. Frizura ala Yul Brynner, nasmijano lice, uske farmerice i crvene cipele,  u tom izdanju Zulfikarpašić na sceni na prvi pogled ostavlja dojam razigranog, neozbiljnog repera. Tek kad sjedne za klavir i kad mu prsti počnu kliziti po dirkama, publika shvati o kakvom se ozbiljnom umjetniku radi.  To nije nikakvo čudo. Ovaj skoro 50-godišnjak od svoje pete godine života svira klavir.

Sjeća se kako je kao dijete bio fasciniran  muzičkim večerima svojih roditelja na koje su okupljali prijatelje i na kojima se slušala muzika Milesa Davisa i Dukea Ellingtona ali i sevdalinke. On kaže da ga je poetika sevdaha uvijek opčinjavala i čini to i dan-danas. Bojanova džez obrada „Grana od bora", sa jednog od njegovih  prvih albuma sa bendom Bojan Z. Quartet, je u devedesetim godinama proteklog vijeka bila veliki hit i početak zaživljavanja jedne vrste novog žanra kojeg i  danas njeguje, naročito u saradnji sa popularnom bh. pjevačicom Amirom Medunjanin.

Saradnja sa Amirom Medunjanin velika inspiracija i izazov

U Bosnu i Hercegovinu je Bojan često dolazio kod jedne rodice. Uglavnom je to bilo za vrijeme školskog raspusta. U njegovoj  „ludoj, tvrdoglavoj, bosanskoj  glavi" su, dodaje, zauvijek ostali pohranjeni mirisi, ukusi, jezik, način govora i specifičan način šale koji i danas obožava i sam koristi. Kad ga pitate šta mu „dođe" Adil Zulfikarpašić , odgovara kroz smijeh: „Dođe mi tristo maraka“ i priča anegdotu kako je nekad  toliko platio nešto za amidžu, tada jednog od najčuvenijih političkih disidenata koji je živio u Zürichu , koje nikad nije dobio nazad. Ne, to begovsko porodično ime ga nikad nije opterećivalo, osim što je podugačko i teško za izgovor naročito u Francuskoj,  gdje živi i radi zadnjih 30 godina, pa je sebi odabrao umjetničko ime Bojan Z.

Francuska mu je, priča, bila bliža, i geografski i mentalno od Amerike, u kojoj je također studirao. Iz Pariza mu je lakše da putuje po svijetu. Francuska ima dugu tradiciju i institucije za džez, tamo može daleko lakše živjeti kao umjetnik nego u  Beogradu , mada je za rodni grad i dalje emocionalno vrlo vezan.  Na području bivše domovine je međutim često, svira povremeno  sa Vasilom Hadžimanovim ili Vlatkom Stefanovskim, no najviše sarađuje sa sarajevskom pjevačicom Amirom Medunjanin. Ona je kaže, svojom interpretacijom sevdalinke izvukla iz „naftalina“ sve njegove  uspomene na te pjesme, sve emocije decenijama pohranjene kojih ni sam  nije bio svjestan. Veliki mu je izazov, dodaje, svojom izvedbom i improvizacijom na sceni komponovati pjesme dostojne originalnosti, kvalitetu i ljepoti tradicionalnog sevdaha. 

 Jedan od najboljih evropskih  džezera  na sarajevskom džez-festivalu

Za Bojana Zulfikarpašića je učešće na sarajevskom džez-festivalu poseban doživljaj. Njegovog direktora Edina Zubčevića je upoznao 1998. godine, a godinu dana kasnije je prvi puta svirao na ovoj uglednoj muzičkoj smotri. Od tada najmanje 15 puta, sa različitim sastavima sa kojima je u to vrijeme  sarađivao. I ove godine je svirao u Domu policije sa bendom prijatelja i kolege Dejana Terzića, „Axiom“. Ti susreti sa publikom su mu najveća satisfakcija, važnija od brojnih nagrada koje je dobio, kaže Zulfikarpašić. A njih nije malo.  Sa 20 godina  je proglašen najboljim džez-muzičarem bivše Jugoslavije, 2002. godine je  dobio najvažniju francusku  džez-nagradu „Django Reinhardt " te postao  nosilac ordena viteza umjetnosti za obogaćenje francuskog džeza koju mu je u Jelisejskoj palati lično uručio tadašnji francuski predsjednik Jacques Chirac.

Posebno je ponosan što je dobitnik najznačajnije evropske nagrade za džez muziku Hans Koller Prize, koja mu je uručena  2005. godine u Beču, kaže Bojan i navodi da često u ovakvim prilikama ističe da „svojim radom predstavlja muzičko naslijeđe Bosne i Hercegovine.“ Njega prenosi i na svoje troje djece  te na studente poznate pariške Akademije CIM na kojoj predaje kao profesor. Njima pokušava prenijeti i značaj  drugih vrijednosti koje su njemu posebno  bitne: kozmopolitizam, otvorenost , multikulturalnost. Muzika je svojim univerzalnim jezikom  jedan od najboljih načina za to.