″Seksualno nasilje nad djecom je ultimativna katastrofa″ | Panorama | DW | 03.07.2022
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Reklama

zlostavljanje

"Seksualno nasilje nad djecom je ultimativna katastrofa"

Psihoanalitičar Matijas Franc zahtjeva da se pomogne žrtvama seksualnog nasilja. U intervjuu govori o načinima da se pomogne žrtvama, prevenciji ali i radu sa potencijalnim nasilnicima.

Istražitelji su govorili o ekstremnoj brutalnosti prema bebama, maloj djeci i djeci sa smetnjama u razvoju, a slike su se često dijelile i razmjenjivale u Internetu. Mreža zlostavljanja u Vermelskirhenu u Sjevernoj Rajni-Vestfaliji izazvala je šok u javnosti. Počinilac je u ovom gradu blizu Kelna pronalazio svoje žrtve radeći kao bejbi-siter.

Profesor Matijas Franc je psihoanalitičar i profesor emeritus za psihosomatsku medicinu i psihoterapiju na Univerzitetskom kliničkom centru u Diseldorfu. Tamo je vodio preventivni projekat „Nemoj postati počinilac".

DW: Da li je Vermelskirhen nova dimenzija za vas?

Ovo svakako nije ništa novo. Djeca koja se ne mogu braniti su uvijek bila žrtve impulsivne agresivnosti i seksualnog zlostavljanja od strane odraslih.Napredak je kada mi kao društvo konačno postanemo svjesniji patnje djece i seksualizovanog nasilja.

U mreži Vermelskirhen, najmlađa žrtva imala je samo mjesec dana. Kako djeluju iskustva zlostavljanja u ranom djetinjstvu?

Imamo poseban sistem pamćenja u mozgu za sve što nam je ikada izazvalo strah i bol: u bademolikom jezgru ili amigdali. Problem je što ovo pamćenje nema veze sa svješću o jeziku, jer se to kasnije razvija. Iskustva zlostavljanja ili nasilja zapisana su u ova preverbalna sjećanja.

Primjer: Ako sam iskusio loše stvari kao dijete, to će se ponovo pojaviti možda 40 godina kasnije ako me šef pogleda kao moj otac prije nego što bi me udario. Amigdala u mozgu primjećuje sličnost u izrazu lica. Potom kaskada alarma skače mimo svijesti: hormoni stresa se oslobađaju - kao da sam ja malo dijete koje ponovo tuku. Onda, poslije 40 godina, u kancelariji dobijem napad panike jer šefa, koji možda uopšte nije bio ljut na mene, nesvjesno doživljavam kao oca koji me je maltretirao u djetinjstvu.

Kao reakcija javljaju se: strah od smrti, tahikardija, panika. Pacijent dolazi u hitnu pomoć, sumnja na srčani udar. Ako nema sreće, kaže mu se: „Nemaš ništa, idi kući". Ako bude imao sreće, reći će mu: "Imali ste napad panike. Možda ima neke veze sa prošlošću. Probajte sa psihoterapijom."

Psihoanaliza je opisala posljedice ranih iskustava straha i bola i njihovu nesvjesnu obradu prije više od 100 godina. Neurološke nauke sada mogu da posmatraju ove sisteme u skeneru i dokažu da mozak djeteta u razvoju može da postane psihosomatski bolestan kao rezultat iskustva zlostavljanja.

Šta se mora dogoditi?

Znamo da odrasli, koji su bili zlostavljani u djetinjstvu, često imaju sniženi prag podnošljivosti stresa, anksioznosti i bola. Možeš to da izmjeriš, od toga se oboljeva. Društvo treba da bude informisano o toj povezanosti. Djetinjstvo traje cijeli život. Ono što se usvoji u prvih šest godina stalnog stresa, se ne zaboravlja i pohranjeno je u sistemu.

U psihoterapiji mogu proći godine dok ne pronađem načine i riječi da se nosim sa onim što osjećam kao difuzni stres ili bezimenu anksioznost jer mi je to učinjeno kada sam bio beba.

Moramo  da uvidimo da toliko djece trpi strašne fizičke i psihičke patnje. To je naša  društvena odgovornost. Konvencija UN-a o zaštiti djece kaže da djeca moraju biti zaštićena od bola, straha i torture. Društvo mora da razvije više svijesti i empatije za ono što šteti djeci.

Mnogi odrasli se toga plaše, nerijetko jer su i sami imali teško detinjstvo i potiskuju tu temu. Međutim, moramo biti svjesni da je seksualizovano nasilje – što god se desi ranije, što je gore i što su posljedice duže – ultimativna katastrofa za razvoj djeteta. Moramo da pričamo o tome, ne u stražnjim prostorijama, već na velikoj bini. Ono što se sada dešava u Sjevernoj Rajni Vestfaliji u pogledu suočavanja sa takvim nasiljem i primjeni edukativnog i preventivnog pristupa je dobro. 

Seksualno nasilje je široko rasprostranjeno. Potrebne su nam metode da identifikujemo djecu u nevolji. U svakom razredupostoji jedna ili dvije žrtve. Ako roditelji ne primjećuju ili su čak sami počinioci, zaposleni u školama, na primjer, morali bi da se pobrinu da pogođena djeca budu prepoznata i dobiju pomoć.

Iz dugotrajnih studija o teško zlostavljanoj djeci znamo da ona kasnije razvijaju psihosomatske poremećaje ili poremećaje zavisnosti. Postoje studije koje pokazuju da djeca koja su doživjela teško zlostavljanje mogu da imaju skraćen životni vijek do 20 godina.

Žrtvama, koje su u međuvremenu odrasle, danas ne bi trebalo da bude tako teško da dobiju priznanje i terapiju. Oko 30 odsto naših pacijenata u psihosomatskim klinikama su žrtve seksualizovanog nasilja u djetinjstvu.

Šta pomaže roditeljima zlostavljane djece i onima koji su pogođeni kao u slučaju - Vermelskirhen?

Roditelji su u velikoj nevolji, potrebna im je pomoć: terapija, savjet. Psihoanaliza kaže, seksualizovano nasilje je toksičan materijal koji vas čini bolesnim – što ste mu bliže, utoliko više.

Kako pogođeni mogu da nastave da žive sa ovom traumom kao odrasle osobe?

Društvo je predugo gledalo u stranu, moraju da se finansiraju terapije. Žrtvama možete reći: "Pomoć je moguća. Ono što se dogodilo ne može se izbrisati. U stresnim situacijama uvijek ćete osjećati dodir pakla kojem ste bili izloženi kao dijete."

Ali moguće je, uz pomoć terapije, pronaći načine za ograničavanje ovog pakla. Odrasli, kada se pokrenu takvi stresni mehanizmi, mogu se osjećati jednako strašno kao i tada. Ali prag podnošljivosti na kojem se to dešava može se pomaknuti.

Matthias Franz

Profesor Matijas Franc

Svi treba da pomognu u identifikaciji zlostavljanja djece. Ima li upozorenja?

Postoje znaci upozorenja: treba pratiti kada djeca utihnu, kada se povuku ili kada iznenada prestanu da se ponašaju kao ranije.

Ljudi oko vas treba da pitaju: Kako si, da li si zabrinuti? Ima li nešto što te muči? Trebalo bi da vode razgovore sa školskim psiholozima ili da daju savjet roditeljima i, ako su u nedoumici, da uključe Kancelariju za brigu o mladima.

Ali ne postoje jednostavne indikacije, gdje možete reći, ovdje mora da je na djelu seksualizovano nasilje. Stoga: Bolje je gledati više puta nego prečesto skretati pogled.

Većina psihoterapeuta odbija da liječi potencijalne nasilnike. „Nemoj postati počinilac" je preventivni program koji se nudi u mnogim univerzitetskim bolnicama. Namijenjen je osobama sa pedoseksualnim sklonostima, uglavnom muškarcima koji još nisu počinili krivična djela. Obično se ništa ne može učiniti kada imaju nagon da ih seksualno uzbuđuju mala djeca.

Stoga je cilj da im se omogući da se sa tim pozabave na takav način, da ne dođu u iskušenje da počine krivična djela. Nema iživljavanja na račun djece: nema slika zlostavljanja i iznad svega – ruke dalje od djece. To se liječi a ne osuđuje, ali se jasno stavlja do znanja: ako se nagoni zadovoljavaju na račun djece, podnosi se prijava nadležnim organima.

Postoji niz terapija, koje se sada finansiraju iz zdravstvenog osiguranja: razgovori, grupne sesije, povratne informacije. Inicijalne procjene su pokazale pozitivne efekte: smanjen je intenzitet doživljaja nagona i određeni faktori rizika, poput trivijalizovanog stava prema patnji djece žrtava.

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu

Preporuka redakcije