Sve smo to već čuli u sličnim formama. Doprinosi za Nato, koje Njemačka navodno ne uplaćuje. Optužbe da su baš SAD zakinute zbog njemačkog uspješnog izvoza. Uvrede u pravcu Berlina su faktički besmislene i besramne. Ali, ovaj američki predsjednik je takav – on ne želi istinu pa makar mu bila pred nosom.
Mi smo prečesto priznavali, kako smo posljednjih decenija premalo izdvajali za odbranu. I jasno je da to ima veze sa njemačkom istorijom. S obzirom da nenaoružani pacifizam ima prilično slabe izglede za budućnost, izdaci su od prije nekog vremena ipak neprestano rasli. Novac mora da se upotrebi smisleno, a ne da se baca kroz prozor kupovinom bilo kakvih američkih oružanih sistema, što bi zapravo Trampu bilo najdraže.
Teatar oko cijene odbrane
Ako predsjednik sada po stoti put govori budalaštine u vezi sa izdacima za Nato, koje bi trebalo Berlin da plati, što navodno opterećuje SAD, onda se tu radi o čistoj predizbornoj kampanji. Tramp samo želi da skrene fokus sa debakla koji je doživela njegova korona-politika, tačnije sa poptunog nedostatka takve politike. Preko 100.000 građana SAD je umrlo, otvaranje zemlje bilo preuranjeno, a surealni brifinzi u Bijeloj kući tokom krize šokantni. Hoćete još jedan gutljaj hlora?
U pravo vrijeme dolazi teatar sa povlačenjem američkih trupa iz Njemačke. Nikog ne bi trebalo da čudi da jednu od uloga u ovoj ingenioznoj ideji igra bivši američki ambasador i poznati neprijatelj Njemačke –Ričard Grenel. Njegovo kobno djelovanje u Berlinu bilo je svjedočanstvo njegovih uvjerenja. Možda će ova populistička glupost da djeluje na Trampove pristalice, koje uprkos svim dokazima i dalje žele da vjeruju Trampovim lažima.
To uključuje i sugestije kako su SAD žrtve mračnih sila, koje agiraju protiv Vašingtona. A protivnik očigledno sjedi u Berlinu. Nije ni čudo, s obzirom da Tramp ne voli demokratije i radije se grli sa diktatorima. Njegovi muški prijatelji se zovu Putin, Erdogan i Kim Jong Un. Njegove simpatije prema kineskom predsjedniku Siju su veće nego prema Angeli Merkel.
Ništa do zavisti i ogorčenja
Konstante prijetnje trgovinskim sankcijama u međuvremenu samo nerviraju. Ako Tramp smatra da SAD premalo izvoze, onda bi američka industrija trebalo da proizvodi kvalitetniju robu. Osim toga u njegovim tiradama nikada ne pominje globalnu dominaciju Gugla, Epla, Majkrosofta i Amazona. Dakle, ako drugi proizvodi ne mogu da pronađu tržište, onda bi to sigurno trebalo da znači da nisu konkurentni. Kada se radi o životnim namirnicama moglo bi samo da se vikne: dragi prijatelji, jedite vašu hlorisanu piletinu ili genetski modifikovane biljke! Ili ih prodajte Britancima, oni su izgleda spremniji na kompromis.
Zašto bi Njemačka trebalo da kupuje gas, koji se transportuje preko pola zemaljske kugle, kada može da dobije zemni gas u susjedstvu? Doduše, posao s Rusijom je sklopljen još u vrijeme kada se vjerovalo u moguće partnerstvo sa tom zemljom. Ali, treba li sada odustati od skoro gotovog Sjevernog toka, samo zato što to Tramp želi? A to bi iz geopolitičkih razloga ionako moglo da postane neophodno.
Borba uoči izbora
O svim ovim racionalnim argumentima - protiv povlačenja američkih trupa iz Njemačke, samoodlučivanje o snabdijevanju energentima, protiv kaznenih carina na francuska vina i njemačke automobile – se dovoljno raspravljalo. Tako da sve ono što bude narednih mjeseci stizalo iz Vašingotna, biće emocionalni ispadi neobuzdanog predsjednika – i ostatak izborne kampanje.
Više se uopšte ne isplati postavljati pitanje pouzdanosti SAD kao države u Nato savezu, a kamoli tražiti diplomatske odgovore. Trebalo bi uraditi kao Angela Merkel: jednostavno ignorisati. A morali bismo i da pričekamo da vidimo šta će donijeti izbori u novembru. Zapadni svijet se nada, sanja i preklinje da dođe novi predsjednik. A do tada jednostavno moramo da sačuvamo živce.