Sastanak dvojice različitih predsjednika

Bijela kuća je poznata po tome da se malo zanima za Europsku uniju kao cjelinu. Pojedine zemlje EU-a su Washingtonu važne, ali EU kao institucija je Amerikancima uvijek bila i ostala nešto strano. A to posebno važi za predsjednika Baracka Obamu. Uvijek iznova je naglašavao važnost pacifičkog prostora za SAD. To Obamino usmjerenje i njegove sumnje bi se mogli dodatno učvrstiti zbog mukotrpnih europsko-američkih pregovora o zajedničkom sporazumu o trgovini i investicijama, tzv. TTIP. To je poput neuzvraćene ljubavi: kad god su se Europljani trudili ugovoriti sastanak s Obamom, on im je ili otkazao ili je kratki sastanak s vrhovnim predstavnicima EU-a spojio s nekim summitom koji je ionako bio na dnevnom redu, na primjer u okviru NATO-a ili G7. A vrh EU-a je od takvih sastanaka svaki put pravio veliku galamu.

Pitanje broja telefona i važnost Berlina

Barack Obama, najvažniji državni predsjednik u svijetu, s Donaldom Tuskom ugošćuje jednog sasvim drugačijeg predsjednika koji zastupa jedan gospodarski, a i po broju stanovnika još jači državni savez nego što su to Sjedinjene Američke Države. Samo što Tuska gotovo nitko ne zna, čak ni mnogi Europljani. Usto, stvari ne postaju nimalo lakše zbog činjenice da EU ima tri predsjednika. Pored predsjedatelja Vijeća EU-a koji zastupa države članice, tu su još predsjednik Europske komisije i predsjednik Europskog parlamenta. Nobelovu nagradu za mir Europskoj uniji su svečano primili sva tri tadašnja predsjednika, što je za mnoge bilo poprilično zbunjujuće.

Koji telefonski broj okrenuti kad želite razgovarati s EU-om, upitao je navodno jednom prilikom bivši američki ministar vanjskih poslova Henry Kissinger. Je li to danas broj Donalda Tuska? Janis Emmanouilidis koji radi za briselski think tank "European Policy Center" na to odgovara: "Ovisi o čemu se radi. Kod teme TTIP bi to bio broj predsjednika Europske komisije ili drugih povjerenika jer oni imaju pravo pregovarati." Ali ako se, primjerice, radi o Ukrajini i odnosu prema Rusiji, onda bi predsjednik Vijeća EU-a bio prvi izbor za telefoniranje, dakle Tusk, ističe Emmanouilidis, ali i dodaje: "Prvi broj koji će se u brojnim slučajevima nazvati je onaj kancelarskog ureda u Berlinu."

Obamina video konferencija

Proteklih godina je porastao značaj nekih važnih država članica EU-a u odnosu na EU institucije. Prije svega značaj Njemačke, smatra Emmanouilidis: "Ništa se ne odlučuje mimo Berlina, svejedno je li riječ o gospodarskim ili političkim pitanjima."

Ali i Tuskov posjet SAD-u, dodaje taj analitičar, podcrtava važnost suradnje između EU-a i SAD-a. Kao daljnji znak za američko uključivanje EU-a kao institucije od međunarodne političke važnosti je bila i transatlantska video konferencija na temu Rusija i Ukrajina koja je održana proteklog tjedna. Obama se posavjetovao sa šefovima država i vlada najvažnijih EU zemalja: Njemačke, Francuske, Velike Britanije i Italije, ali i sa Tuskom.

Za razliku od njegovog prethodnika, tihog i povučenog Belgijca Hermana Van Rompuya koji je jedva sebi dopuštao iznijeti vlastito javno mišljenje, Poljak Donald Tusk se vidno ugodnije osjeća na međunarodnoj pozornici. "Tusk drukčije nastupa nego Van Rompuy. On je bio premijer jedne važne zemlje koja igra središnju ulogu prije svega u istočnoj Europi", kaže Janis Emmanouilidis. Tuskovo poljsko podrijetlo pritom zasigurno određuje i njegov stav prema Rusiji. Poljaci i stanovnici Baltika zbog vlastitog iskustva iz vremena socijalizma jasnije mogu procijeniti opasnost iz Rusije nego, na primjer, Nijemci ili Francuzi. Ukoliko Tusk u Washingtonu stavove EU-a predstavi kroz tu prizmu, naići će na otvorene oči i uši. Jer, Amerikanci smatraju da su štetni put diplomacije kojoj nema kraja i obzirnost prema Rusiji. Tusk je nedavno u govoru pred Europskim parlamentom upozorio: "Jedan od najvažnijih ciljeva predsjednika Putina danas je podijeliti Europu."

Dva lica Victorie Nuland

No, unatoč tome što je Europska unija u biti sastavljena od, takoreći, 28 dijelova i različitih pogleda i interesa, Tusk kao predstavnik tog konglomerata može računati s razumijevanjem u Washingtonu. Glasnogovornica ministarstva vanjskih poslova SAD-a Marie Harf je prije nekoliko dana kazala: "Zajedno s našim europskim saveznicima smo istaknuli značenje jedinstva. To nam je veoma važno."

A i diskusija oko TTIP-a i briga zbog mogućeg odvraćanja SAD-a od Europe se relativizira jednom opaskom jedne druge suradnice američkog ministarstva vanjskih poslova. Opunomoćenica za Europu Victoria Nuland je pozvala na "transatlantsku renesansu" - ista ona Victoria Nuland koja je prije godinu dana u jednom prisluškivanom telefonskom razgovoru s američkim veleposlanikom za Ukrajinu kazala: "F**k the EU". Dakle, Europska unija itekako ima svoje zagovornike u Washingtonu i to katkad i od onih od kojih se to niti ne očekuje.