Sarajevska filharmonija: Svjetionik kulture
31. decembar 2019
Dvorana Narodnog pozorišta u Sarajevu. U sali tihi žamor, šaputanje, naštimavanje instrumenata, reflektori. Muzičari su, kako bi to rekao doajen Sarajevske filharmonije Dževad Šabanagić, poredani kao "pčele u košnici" i besprijekorno odjeveni: crne haljine, crna odijela, bijele košulje i leptir mašne. Impresivnom dvoranom Sarajevskog narodnog pozorišta, neorenesansnog zdanja iz 1897., izgrađenog tokom austrijske uprave, prolama se aplauz, ulazi dirigent i muzika polako ispunjava prostor.
Ova umjetnost na prostorima BiH ima stogodišnju tradiciju, koju su započeli vojni orkestri sa austrijskim, mađarskim, rumunskim i češkim umjetnicima, kao i oblasne muzičke škole, koje održavaju prve koncerte klasične muzike.
Na čelu malog pokreta vizionara, koji 1923. osnivaju Sarajevsku filharmoniju, bio je germanista, muzikolog i graditelj violina Bogdan Milenković. Početkom 2. Svjetskog rata ona prestaje sa radom sve do 1948. kada je pod nazivom Simfonijski orkestar, oživljava dirigent i kompozitor Tihomir Mirić. Pri tome Filharmoniju stalno prate problemi sa pronalaskom muzičkog kadra.
Svirali i tokom opsade
1992. ponovo izbija rat. «U ratu muze ćute», kaže stara latinska izreka. No, koncertni majstor Arijana Zubčević upravo ratne 1993. postaje članica Sarajevske filharmonije. Svoje prve korake u orkestru pravi pod kišom granata. „Počela sam svirati kao student druge godine Muzičke akademije. 10 kilometara sam s violinom na leđima prelazila od Dobrinje do Narodnog pozorišta gdje su se održavale probe. Krenete i ne znate hoćete li stići a o tome hoćete li se vratiti ne smijete ni da mislite. Ali to je ono što me je održavalo u životu i davalo mi snagu da izdržim".
Tokom opsade Sarajeva sedam članova orkestra je ubijeno, a 12 ranjeno. Dobar dio je pobjegao iz grada. Zato je orkestar morao biti popunjen mladim snagama. „Svirali smo i vježbali sa kandilima, koje smo pravili od ulja sa aluminijskom folijom i malo gaze jer nismo imali svijeća. Trudili smo se i super smo zvučali ali to je bilo sviranje samo za preživljavanje", prisjeća se Arijana.
A onda u Sarajevo 1994. dolazi čuveni dirigent Zubin Mehta. U ruševinama sarajevske Vijećnice – Nacionalne i univerzitetske biblioteke, na pepelu hiljada spaljenih knjiga on diriguje Mocartov Requiem. „Bila je to Misa za mrtve u spomen svim žrtvama opsade i poginulim članovima orkestra, kaže dirigentica Samra Gulamović, jedina ratna studentica dirigovanja u klasi čuvenog Teodora Romanića. Tog juna 1994., prisjeća se Samra, proslavljeni dirigent Mehta nije mogao sakriti suze nakon što je hor otpjevao Amen, poželivši „da se desi neko čudo da zaustavi to ludilo".
Koncert na koji je Zubin Mehta doveo između ostalih i solistu Jose Carrerasa i koji je uživo prenošen u SAD i mnogom evropskim zemljama predstavljao je prekretnicu. Sarajevska filharmonija digla se doslovno iz pepela. A i čudo, koje je prizivao Mehta, se desilo: Rat je prestao a u oktobru 1996. u glavni grad BiH dolazi Yehudi Menuhin - još jedna dirigentska zvijezda da diriguje Sarajevskom filharmonijom. Naredne 1997. na poziv direktora UNESCO-a orkestar gostuje u Parizu, 1998. u Raveni, 1999 u SAD-u i Holandiji i tako redom.
Sastav oduvijek bio izrazito multietnički
„Sarajevska filharmonija djeluje sve ove godine zahvaljujući podršci naših kolega iz Beograda, Novog Sada, Skoplja, Crne Gore, Zagreba, Splita, Slovenije, Albanije", pojašnjava njen direktor i klarinetista Samir Lokvančić. „Kada je u pitanju sastav, dvoje članova je iz Albanije, dvoje iz Makedonije, nekoliko muzičara iz Srbije, Hrvatske, Poljske, Moldavije a imamo i dva Amerikanaca. Američka akademija ima Karijerni centar i svake godine nam šalje diplomirane muzičare na stažiranje", kaže Lokvančić.
Tako je, nakon završenog master-studija na Konzervatoriju u Brooklynu, New York, u Sarajevo došao i Dwaine Beach. On svira violu i već četiri mjeseca je u BiH. „Ovo je iskustvo koje ću pamtiti do kraja života. Nisam mogao ni sanjati da ću imati toliko nastupa na TV-u, da ću svirati u dvije premijere, imati solo izvedbe, biti angažovan na modnoj pisti kreatora Istoka Bratića i konačno nastupati u Kataru sa orkestrom. Članovi Sarajevske filharmonije širom su otvorili vrata meni i mom američkom kolegi koji svira rog“, kaže ovaj Amerikanac iz Belizea.
Institucija koja ujedinjuje muzičare iz regiona
Oboistica Jovana Jevtić u Sarajevu je od 2017. godine. Prethodno je svirala u Simfonijskom orkestru RTS-a i u Beogradskoj filharmoniji. Nije se plašila da dođe u Sarajevo: „Šta god da se desilo mislim da je to bilo davno i ne treba razmišljati o tome. Kada im kažem odakle sam, ljudi me gledaju oduševljeno i nema zaista nikakvih problema". A radi se, kaže Jovana, mnogo. "Dok u Beogradu postoji jedan orkestar za operu i balet, a posebno postoje Simfonijski orkestar RTS-a i Beogradska filharmonija koji sviraju simfonijsku literaturu, u Sarajevu jedan orkestar svira sve, tako da je veoma radno i dinamično", primjećuje Jovana Jevtić.
Da je Sarajevska filharmonija nešto poput "djevojke za sve", potvrđuje i direktor Samir Lokvančić. "Realiziramo oko 60 projekata godišnje, simfonijskih koncerta, opera, baleta". Uspješno smo okončali i četvorogodišnji projekat EU-a pod nazivom Kreativna Evropa u partnerstvu sa filharmonijama u Amsterdamu, Rimu i Barseloni, Akademijom Santa Cecilia u Rimu, Slokar Akademijom u Ljubljani i Simfonijskim orkestrom u Podgorici.“ Filharmonija izvodi i koncerte komercijalnog karaktera. Tako je proteklog ljeta, po dogovoru sa direktorom Lokvančićem, imala i zajednički koncert sa Goranom Bregovićem. Bregović se, kako su pisali mediji, toliko oduševio kvalitetom da je, osim što im je donirao prijeko potrebnu opremu, dogovorio da će orkestar voditi sa sobom na koncerte po svjetskim metropolama.
Na takvim koncertima do izražaja dolazi i kulturna baština, koju posebno cijeni članica Sarajevske filharmonije Otleva Karadža. Ona je virtuoz na violi i došla je u Sarajevo kao studentica Muzičke akademije iz Tirane.„Čula sam za njihovu borbu, za to preživljavanje i za deficit kadra, željela sam da pomognem da se kultura ne ugasi i onda sam se, da tako kažem, usudila da apliciram za člana Sarajevske filharmonije i 1999. dobila to mjesto. Nisam se plašila posljedica rata i siromaštva – živjeli smo za ideale. A Sarajevo me je posebno privlačilo, zbog kulturrne baštine. U BiH imamo sevdalinke i mislim da to ni jedna zemlja nema. To je velika baština koja se mora čuvati."
Svjetionik kulture koji uvijek iznova uskrsava
To dobro zna i Marin Gradac, trombolista Sarajevske filharmonije. On je prije rata radio u Simfonijskom orkestru RTV Sarajevo i „cijelu je naobrazbu prošao u Sarajevu". „U Sarajevskoj filharmoniji se skupljala krema bh. muzike i prije rata a i nakon rata i mi smo jedini orkestar u BiH koji radi profesionalno i okuplja kompletan sastav" kaže Marin. „Tokom rata su nam se pridruživali i strani vojnici u BiH i svi su pokušavali da pomognu koliko su mogli. Dakle oni nisu samo svirali s nama, nego su nas snabdijevali sa žicama za instrumente i pokušavali preko svojih jedinica i ambasada da nam obezbijede pomoć. To je bio da tako kažem jedan mali muzički pokret". Ovom trombolisti je drago što se „pune linije" u orkestru i iznalaze sredstva u budžetu. „Filharmonija je uspjela da preživi i rat, što je nekakav kuriozitet jer se u ratu sve raspalo, društvo se raspalo, napadnuti smo, doživjeli smo stvarno grozne stvari, ali muzika je preživjela".
Muzika je preživjela a ostaje samo da Zubin Mehta ispuni obećanje koje je dao 1994., dođe u Sarajevo i u raskošnoj dvorani obnovljene Vijećnice (na slici) diriguje Mahlerovu simfoniju „Uskrsnuće“. Jer to je, sudeći po istorijatu Sarajevske filharmonije, i svojevrsna sudbinska odrednica ovog sarajevskog i bosanskohercegovačkog svjetionika kulture.