Sarajevo, kao balkanski Jeruzalem

U taksiju, nakon samo nekoliko minuta, primjećujem da slušamo na radiju, taksista i ja, program na arapskom jeziku. „Razumijete arapski?“ pitam taksistu. „Pa, ne baš, ali ima prevod. To je tumačenje Kur'ana i ja to slušam svaki dan“, kaže i pita me da li sam vjernica. „A šta ako nisam?“ odgovaram. „E, ako niste, onda ne mogu da razgovaram s vama. Nema svrhe pričati“, kaže. „Tako znači. Ako sam ateista, nemate o čemu da razgovarate sa mnom“, sada već progovaram s dozom negodovanja u glasu. „Dobro, hajde, znam ja da i ateisti vjeruju u nešto“, kaže taksista i dodaje da će mi eto, ispričati nekoliko priča iz života.

„Kažu neki ljudi da ne vjeruju, a neki priznaju da vjeruju. Imao sam jednog druga u ratu na liniji. Tvrdio je da je agnostik. Pitao sam ga da li je ikada zazvao Gospodara, da li je ikada u sebi ili naglas rekao 'Bože pomozi', a on mi je odgovorio: 'Jesam jednom, kad su oko rova padale granate'. Eto, vidite, kad je teško i agnostici, a Bogami i ateisti, zazivaju Boga.“ Prebirem po sjećanju i zaključujem da svaki put kad nešto krene po zlu, ja kažem: „O, Bože!“ „Eto, kad je prpa, ko je tu najmoćniji da pomogne, nego Gospodar“, kaže moj saputnik i dodaje sa tugom u glasu da se njegov drug sa linije, kasnije, nakon rata vratio vjeri, ali nažalost i prenaglio u tome.

„Ne valja naglo ući u vjeru“

Taj ulazak mora biti postepen, uz mnogo čitanja i učenja sa razumijevanjem. Jer, ako to uradiš naglo, vjera te polomi, raščupa te skroz. "Moj prijatelj se slomio, duhovno se slomio“, kaže moj sagovornik i naglašava kako je njegov ulazak u vjeru bio postepen i u zaštitničkom okruženju porodice. „Prije rata, moji roditelji nisu prakticirali vjeru, ali u našoj kući nikad se nije psovalo, niti su se izgovarale loše riječi o Bogu. Negdje, 1991. godine, kad mi je bilo 19 godina, počeo sam prakticirati vjeru, sve pomalo, dok nisam ovladao svim vjerskim ritualima i običajima koji idu uz duhovni život.“ Objašnjava mi zatim Senad Mulić, tako se zove 'moj' taksista, koliko imena ima Allah i priča o zanimljivom događaju iz ljekarske prakse.

„Ovo vjerovatno možete provjeriti na našoj klinici za srce, jer oni, pretpostavljam, čuvaju taj dokaz. Čovjek je doživio infarkt i stigao brzo na kliniku, gdje su ga priključili na aparate. EKG je bio skroz loš, grafički prikaz je pokazivao velika odstupanja, osim na dva mjesta, gdje je bio potpuno normalan. Doktori se čudili, a onda im je pacijent, kad je malo došao sebi, rekao da je dva puta pomenuo Allaha i tražio od njega da mu još jednom podari život. Samo izgovaranje Allahovog imena, uticalo je na to da mu srce kuca u pravilnom ritmu“, priča Senad. I tako, za male pare, jer taksi u Sarajevu je jeftin, dobijete i poduku iz religije. „A da vas fotografišem?“ pitam prije izlaska. „Može, samo da stavim naočale“, kaže Senad.

Na sljedećoj stranici: Na misi u Katedrali

Na misi u Katedrali

U potrazi za različitim vjerskim iskustvima Sarajlija, obići ću neke bogomolje u tom prostoru od jednog kvadratnog kilometra. U Katedrali je u toku misa, koju prati tek desetak vjernika. Don Davor Topić sliježe ramenima i pomirljivo kaže: „A, šta ćete, nekad ih je više, a nekada manje.“ Dok žuri u ispovjedaonicu, jer misa se bliži kraju, dodaje: „Ja kao čovjek, kao biće, imam potrebu da čeznem za svojim Stvoriteljem. Različiti su putevi u traženju Boga, a to znači traženju smisla i odgovora na pitanje, ko je prvi prauzrok svemu ovome. Kao svećenik, vidim da ljudi imaju potrebu za Bogom i sam taj susret sa živim Bogom je dragocjen susret koji se događa kroz molitvu, a molitva ima svoju ljepotu kroz koju naše srce biva dirnuto Bogom“, reče don Davor Topić i požuri u ispovjedaonicu.

Svako ima pravo izbora

Lejla, Irma i Adela, sjede na stepenicama Katedrale. „Mi smo učenice Katoličkog školskog centra i sve tri smo muslimanke“, kaže Lejla. „Moji su roditelji vjernici, a i ja sam od malih nogu. Oni su me polako uveli u vjeru. Nekada sam s majkom išla u džamiju, ali sada, zbog škole, nisam baš često na molitvi. Jednostavno, nemam vremena, ali duboko vjerujem u Boga“, kaže ova srednjoškolka.

Njena prijateljica Irma dodaje: „I ja vjerujem u Boga, ali u džamiju baš i ne idem. U Katoličkom školskom centru zajedno smo sa našim vršnjacima katolicima i pravoslavcima i sve nam je to blisko. Časne sestre nas educiraju o drugim vjerama i o našoj vjeri. Prošle godine smo sa školom obišli sve značajnije vjerske objekte u Sarajevu. Nemam ništa protiv ateista, svako ima pravo izbora i to je baš dobro. Mislim da i oni u sebi znaju da nešto postoji, mora postojati.“

I Adela misli slično. Vjeruje u Boga otkako zna za sebe. „Dakle, moj život s Bogom traje od trenutka kada sam postala svjesna sebe. Nešto ima u svemu tome“, kaže i gleda u nebo, dok odozgo već žmirkaju zvijezde.

Na sljedećoj stranici: Da skoknem malo i do pravoslavaca?

A da skoknem malo i do pravoslavaca?

U Staroj pravoslavnoj crkvi na Baščaršiji je živo. U toku je akcija Multireligijskog Instituta „Otvorena vrata“ i u posjeti ovom drevnom, vjerskom objektu su učenici Prve gimnazije iz Sarajeva, sa svojim profesorom Samirom Krlučem. Paroh sarajevski, Vanja Jovanović, (koji liči na rokera prerušenog u popa, oprosti mi Bože!), strpljivo odgovara na pitanja srednjoškolaca: „Kako se zove duga haljina koju oblačite?“ „Kako to da se pravoslavni sveštenici žene?“ „Šta je poruka ikone?“ „Šta su mošti?“ „Ima li u ovoj crkvi neki grob?“ itd. i tome sl.

„Možda su danas mladi malo zbunjeni u ovim vremenima, jer se politika izmiješala sa religijom, ali vidjeli ste, sve ih zanima i žele da posjete sve vjerske objekte u gradu, pogotovo one koji ne pripadaju njihovoj vjerskoj tradiciji“, kaže profesor Krluč.

I na kraju, evo jedne anegdote koju sam čula u crkvi dok je trajao „školski čas“. Posvađala se na igralištu dva dječaka oko lopte, pa ovaj jedan kaže ovom drugom: „Vidjećeš ti svog Boga, kad ti dođe moj Allah!“ Eto, i to je Sarajevo, danas...

Autorka: Ljiljana Pirolić

Odg. ur.: Z. Arbutina