"Imam genetsku zavisnost od Bosne"

U muzeju San Salvatore in Lauro, u crkvi koja danas nosi isto ime u Rimu, je u toku izložba „Hljeb dobročinstva" (Il pane della misericordia) bosansko-hercegovačkog slikara Safeta Zeca. Dvije godine pošto je u kapeli crkve Il Gesu u Rimu, uz prisutvo pape Franje, predstavljena njegova slika "Skidanje s križa", Safet Zec je dobio poziv da, povodom Jubilarne godine milosrđa, u Rimu ponovo predstavi svoja ostvarenja. Ovoga puta izloženo je desetine njegovih slika, crteža i grafika, čiji su motivi zagrljaj, hljeb, krompir, ruke, zabrinuta, uplašena i očajna lica, lica prekrivena rukama, a može se vidjeti i jedna skica za sliku Skidanje sa križa. Safet Zec u razgovoru za DW objašnjava kako je došlo do ideje za ovu izložbu.

„Izložba u Rimu je na neki način nastavak onoga što sam započeo slikom Skidanje sa križa. Ovo je godina Milosrđa, i ja sam pozvan u Loreto, svetište, raskršće vjernika koji tamo dolaze da vide kuću Djevice Marije. Podrumi Bramantea u Bazilici della Santa Casa su restaurirani, i napravljen je izložbeni prostor gdje je bio postavaljen dio moje produkcije, koji je sada na izložbi u Rimu. Te slike na razne načine dodiruju religioznost, ali moje namjere ne idu ka tome. To je univerzalna priča o momentima ljudske tragedije, patnje."

Zbog prikaza patnje, beznađa, užasnutih i uplašenih lica, koja gotovo preovladavaju na izložbi u Rimu, nametnulo se pitanje da li neke od tih slika pripadaju srebreničkom opusu. “Ono što se naziva srebrenički opus dira jednu mnogo širu tematiku. Jer, moja umjetnička želja, i vjerujem da sam u tome uspio, jeste da dislociram, da uzdignem i da ne obilježavam te moje simbole i umjetničke predstave mjestom. I tu sam nastojao da slike imaju nešto univerzalno, da dodiruju čovječanstvo, i da atribute lokalnog, etno, nacionalnog potpuno eliminišem, i da ostane samo onaj esencijalni dio. Ali, ako to ipak nazovemo srebreničkim opusom, cijela ta izložba bi se mogla smjestiti u taj korpus. Može se reći da je čitav taj opus na neki način posvećen bosanskoj tragediji."

Ruke govore na hiljadu načina

Važan motiv u stvaralaštvu Safeta Zeca su ruke. Na izložbi u Rimu mogu se vidjeti slike ruku koje drže hljeb, koje nešto ili nekog grle, a ljudska patnja, strah i zabrinutost iskazani su i položajem ruku. „Ruke govore na hiljadu načina. One su fantastičan izvor, manifestacija, kojima se možemo baviti cijeli život, posebno kada se dovedu u kontekst ideje koja se realizira. Ruke mogu da predstavljaju i likovni i ljudski, i misaoni izazov. Na slici koja je na naslovnoj strani kataloga izložbe u Rimu, ima čitav jedan buket ruku. U uglu lijevo gore su fotografije raspodjele hljeba u ratnom Sarajevu, tog užasnog trenutka kada su stotine ruku bile u čežnji da dohvate hljeb koji se dijeli sa kamiona. To su potresne slike i ja sam to pretvorio u jedan simbol ka hljebu, kao ka spasu. Tu su i drugi simboli, kao što je krompir u kartonskoj kutiji, komad luka... Znamo da je Sarajevo bilo u blokadama, i u nemogućnosti da dođe do hrane. To su prikazi tih ljudskih stanja u okruženjima i situacijama rata. Motiv hljeba na stolu sam pretvorio u simbol blagodati. To su sve opšta mjesta ljudske civilizacije."

Safet Zec ne potiče iz porodice umjetnika, njegov otac bio je obućar, a braća i sestre su poslije Drugog svjetskog rata, pošto su iz Rogatice izbjegli u Sarajevo, morali da završe zanate, da bi što prije došli do izvora prihoda. U okolnostima velikog siromaštva, Safet Zec našao je snagu da se otrgne i pokuša nešto što u njegovoj porodici niko do tada nije. Postao je jedan od najpriznatijih umjetnika na jugoslovenskim prostorima, ali je sa početkom rata u BiH morao sve da napusti - i ponovo se nađe u totalnoj neizvjesnosti. „Za nas, kao i za toliko ljudi, bio je to jedan stravičan, nepotreban prelom. Završili smo lijepu kuću u Sarajevu, gdje sam sa porodicom živio poslije Beograda. Spremali smo se za jedan lijep, ugodan život, ali morali smo sve da napustimo. Naša sudbina je jedna od šematiziranih sudbina hiljada i hiljada ljudi. Došli smo u Italiju, ali od djela koje sam do tada napravio nisam imao ništa - sve je ostalo u Sarajevu. Umjetnici u bivšoj Jugoslaviji nisu brinuli o internacionalnoj karijeri. Jednostavno, bilo nam je dobro u jugoslavenskom ambijentu. Iako sam u jugoslovenskim okvirima bio poznat, u Italiji me niko nije znao. Sudbina, život me doveo na jedan potpuni početak, i to u godinama u kojima sam bio, sa dvoje djece."

Djeca...

Hana i Gorčin Zec bili su djeca kada su zbog rata morali da odu iz Sarajeva, ali  su ipak duboko osjetili sve posljedice koje takve okolnosti nose sa sobom. "Moja Hana je napustila prvi gimnazije kada je počeo rat. Upamtila je neke lijepe trenutke i u Beogradu, i u Sarajevu.U nju se to sigurno dublje urezalo nego u Gorčina, koji je sa šest godina već bio u Italiji. Ipak oboje su, rastući kroz naše boli, shvatali i doživljavali jednu izbjegličku priču, i to je sigurno na njima ostavilo traga".

Hana Zec je grafički dizajner i u Parizu vodi galeriju Atelje grafike Zec. Veliki dio njenog rada posvećen je stvaralaštvu Safeta Zeca. „Hana je danas jedna mlada žena koja govori strane jezike, i potičući iz familije kakva smo mi, ima jedan specifičan senzibilitet i kulturu. Ona je tvorac mnogih kataloga, vrlo je profesionalna u tom poslu, i ima znanja visokog kvaliteta. Vjerujem da će jednom voditi neki muzej. Ona je moja desna ruka, i sada, kao i Gorčin, brine o mom djelu. Gorčin je završio režiju i pravi arhivu mojih djela, dokumentuje, napravio je i film o meni."

Osim u Rimu, u ovom trenutku je i u francuskom gradu Lilu u toku još jedna izložba Safeta Zeca. „Tu izložbu čini oko stotinu radova, tu su i neka moja novija djela. Hana je organizovala tu izložbu, na kojoj imamo izuzetne rezultate. Za samo mjesec dana prodali su više ulaznica, nego što su mislili da će prodati za tri mjeseca. To je simpatično za jednog Bosanca, koji izlaže u nekoj Francuskoj ili Italiji."

Duboka podijeljenost i nesreća Bosne

Safet Zec danas živi između Bosne, Italije i Francuske. Svojom umjetnošću osvojio je veliki dio svijeta, ali je za Bosnu ostao duboko vezan. „Čim je rat prestao, počeo sam da odlazim u Bosnu. Imam neku vrstu genetske zavisnosti od Bosne. Ali, to se dešava sa ljudima koji se rode, odrastu, žive jedan dio života u nekim ambijentima. Na sreću ili nesreću, logično je da ste dio toga. Često razmišljam  o tome koje je to rješenje, kako bi Bosna bila onakva kakva bih volio da bude. Svi znamo da bosanska tragedija nije završena - rat jeste završen, ali ostali su na sceni svi oni koji su rat stvorili. Ta podijeljenost i nesreća Bosne je duboka. Nikako da ti ljudi odu i dođu normalni ljudi koji će misliti o cijeloj zemlji, o svim ljudima. Privreda je potpuno uništena. Prije rata je željeznicom kod Počitelja, gdje često boravim, svaki sat prolazila kompozicija od 12 ili 15 vagona, iz Beograda, Zagreba, Sarajeva. Sada dva puta dnevno prođu po dva vagona. To je Bosna danas".

Safet Zec ima 73 godine, ali ga energija za rad i vjera u puni smisao umjetnosti ne napuštaju. Potrebu za umjetnošću definiše kao manifestaciju ljudskosti, a vrhunska umjetost i dalje ga duboko uzbuđuje. „Vjerovanje da umjetnost nije potrebna, svođenje tijela na materijalno, na to da se oplođava, hrani i spava, jeste kraj čovječanstva. Kada stanem pred neko Mikalnađelovo, Rembrantovo ili Velaskezovo djelo, naježim se. Da ne govorim o muzici i literaturi."

Djelo postoji da se pokazuje

Poslije izložbe u Rimu i Lilu, Safet Zec nema precizne planove, ali vjeruje da će uskoro ponovo izlagati svoja djela. "Nažalost ili na sreću, napravio sam puno djela, bio sam veliki radnik, u Sarajevu,  Počitelju, u Veneciji. Sigurno će me ponovo zvati. Nama iz ovih pasivnih zemalja se sve događa kasnije nego drugima. To što mi se trebalo desiti u 50. ili 60. godini, dešava mi se sada. Na sreću imam još snage i zdravlja, pa ću se sigurno odazvati na pozive. Moje djelo postoji da se pokazuje. Po odjecima izložbe u Lilu možemo samo zamisliti šta to sutra može da znači u Zagrebu, Beogradu, Njujorku.To su djela koja imaju imaju jedan jezik, priču i snagu -  sve elemente jednog pravog djela, koje je nastalo sa razlogom i sa povodom".