Samouništenje demohrišćana
2. juli 2018
Dramolet na dvije scene, u Minhenu i Berlinu, izaziva nevjericu među građanima. „Počnite da radite svoj posao!" – to bi prosto čovjek viknuo pod prozorom Kancleramta i partijskih centrala. Radite, kao što mi, poreski obveznici, radimo svakog dana. I to radimo sa ponekim kolegom kojeg uopšte ne podnosimo ili uz pretpostavljene koje ne smatramo baš mudrim.
Istina, ni mi građani nismo olakšali stvar svojim političarima. Jer prema svim anketama prijedlozi šefa Hrišćansko-socijalne unije (CSU) Horsta Zehofera uživaju široku narodnu podršku – posebno onaj da se na njemačkim granicama odbijaju potražioci azila koji su već registrovani u nekoj drugoj zemlji EU. Upravo te ankete daju krila uzbunjenim bavarskim političarima.
Sa druge strane, mi kao građani većinski opet ne bismo takvu politiku ako je njena cijena duboka kriza Vlade i propast koalicije – a to posebno ne želi biračko tijelo demohrišćanskih sestrinskih partija, dakle CDU i bavarske CSU. Jer birači se pitaju: a šta je danas drukčije nego prije tri mjeseca kada su CDU, CSU i SPD nakon dugog natezanja konačno napravile vladu?
„Sa tom ženom više ne mogu da radim"
Nadalje se naš građanin pita koliko se u ovoj krizi uopšte radi o sadržajnim pitanjima? Nije li sve odavno poprimilo karakter dvoboja između ministra unutrašnjih poslova Zehofera i kancelarke Merkel iz odviše ljudskih motiva? „Sa tom ženom više ne mogu da radim" – ako je Zehofer stvarno tako rekao, što on u međuvremenu negira, onda je time prokockao svoj ugled. Profesionalizam ne zvuči tako.
Istine radi mora se reći da i Angela Merkel ovih dana čini kardinalne greške. Da, ona je na samitu EU postigla pregovaračke uspjehe u koje je malo ko vjerovao. Ali teško da doprinosi povjerenju kada Kancleramt saopšti sa kojim evropskim partnerima je postigao koje sporazume, a onda tri pomenute države to oštro demantuju.
Kome uopšte vjerovati? A povjerenje – to zna svaki predsednik mjesne zajednice – politička je valuta prvog reda. Ko ne uživa povjerenje, taj je politički mrtav.
Ova kriza nije državna kriza. Jer čak i ako CSU napusti Saveznu vladu, Zeleni se nameću kao novi koalicioni partner. Kako god da se rasplete, novi izbori nisu vjerovatni.
Ovo je prije svega kriza dvije demohrišćanske partije čiji je dugogodišnji kredo da se bez njih u vlasti ne može formirati većina. „Pogledajte preko Alpa", moglo bi da im se podvikne. U Italiji se decenijama nije mogao zamisliti sistem bez demohrišćana, a oni su se gordo samouništili. Kada su se konačno raspali, to više nikoga nije zanimalo.
A ko danas vlada Italijom? Eto. U redovima populističke Alternative za Njemačku vjerovatno se već danima ispija šampanjac.