S meksičke granice: ″Nećemo ih sve moći spasiti″ | Politika | DW | 15.03.2021
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Reklama

Reportaža

S meksičke granice: "Nećemo ih sve moći spasiti"

Nova američka vlada želi promijeniti politiku prema doseljenicima u SAD. Kod mnogih koji žude za životom u toj zemlji to budi veliku nadu. S razlogom?

Cesar Moncada sjedi na napuštenoj verandi. On, njegova žena i dvoje djece su tamo stvorili maleni kutić za spavanje. Nisu sami: tamo su još tri obitelji također opremljene vrećama za spavanje i svi su na smrt umorni.

Svi su iz Hondurasa i već su mjesecima na putu - uglavnom pješice. "Rečeno nam je da će tu u Matamorosu migrante konačno pustiti na drugu stranu", kaže nam Cesar. "Druga strana" su naravno Sjedinjene Američke Države: jedan most preko Rio Grandea povezuje Matamoros u Meksiku s Brownswilleom na jugu Teksasa.

U Matamorosu su tisuće migranata još prije dvije godine zauzele jedan park koji leži na samoj granici. Uz pomoć pojedinaca koji su im darovali šatore i pokrivače to se pretvorilo u neslužbeni izbjeglički logor Matamorosa u kojem je živjelo i do 4.000 migranata. Novi američki predsjednik Joe Biden je dekretom odlučio da ti migranti koji se godinama nadaju azilu u SAD-u smiju prijeći taj most i ući u SAD.

To je odlična vijest - ali samo za one koji su bili u tom kampu. Ali oni koji nisu dospjeli do njega, sad imaju možda još i veći problem.

Cesar Moncada

Cesar Moncada je u Hondurasu imao frizerski salom, a onda je došla mafija...

"Što može učiniti jedan čovjek?"

Cesar dolazi iz malenog mjestašca u blizini San Pedro Sule na sjeveru Hondurasa, preko 2.000 kilometara od Matamorosa. Tamo je živio sa svojom ženom i djecom: "Moja domovina je prekrasna zemlja. To je naš dom, ali su nas prisilili sve ostaviti za nama."

Cesar je imao frizerski salon na glavnoj ulici njnećemoihovog sela. Jednog dana je primio poruku kako od sad treba plaćati 1500 lempirasa (oko 52 eura) svakog mjeseca lokalnoj kriminalnoj organizaciji koja dominira trgovinom droge u tom području. Taj novac mora platiti da "i dalje ima pravo zadržati frizerski salon".

"1500 lempirasa! Ja sam u svom salonu i zarađivao jedva 2000 lempirasa, a od toga sam još morao plaćati za prostor, hranu, za školu! To si nisam mogao priuštiti. Ali sam znao da ta banda vlada mojim selom", žali se Cesar. A onda je došla i prva prijetnja: njegovoj kćeri je šest godina, svašta joj se može dogoditi ako ne plati. A onda još jedna: njegovom sinu je 13, možda je vrijeme da se priključi bandi?"

Što da činiš? Što treba učiniti jedan otac, suprug i čovjek", pita nas Cesar.

Samo jedan most ih dijeli od obećane zemlje - ali udaljena je kao da je to druga planeta.

Samo jedan most ih dijeli od obećane zemlje - ali udaljena je kao da je to druga planeta.

Ne puštaju više u logor

Nije bilo druge: sa svojom ženom su spakirali naprtnjače i napustili svoju kuću, frizerski salon i svoj život kakav su imali. Vozili su se autobusima, ali najviše su išli pješice, pripovijeda on. Na koncu su dospjeli do Reynose, jednog drugog graničnog mjesta prema SAD-u oko 90 kilometara udaljenog od Matamorosa. Ali i tamo im nitko nije znao reći, kako i gdje uopće mogu zatražiti azil za život u SAD-u.

Onda su čuli da ljudi iz Matamorosa konačno mogu "prijeko". Zajedno s dvije obitelji iz Hondurasa su požurili iz Reynose u Matamoros - pješice naravno, sva ušteđevina je već odavno potrošena. Ali sad su tu na cesti i ne puštaju ih u izbjeglički logor.

"Žele zatvoriti taj logor, kažu nam. Pitali smo, možemo li barem dobiti nekoliko pokrivača od onih koji su otišli prije nego ih bace u smeće. Ali ni to nam nisu dali", kaže Cesar.

U sljedećim danima je stizalo sve više obitelji u Matamoros: u samo nekoliko dana je još pedesetak osoba došlo uz četiri obitelji koje su ovdje stigle prve. Jedna od njih je Josselin: uz suze nam priča kako su joj pred očima kriminalci ustrijelili šogora kod kuće u Hondurasu. Svi imaju slične priče i svi bježe od smrti i bezakonja i svi se nadaju nekom boljem - ili barem sigurnijem životu u SAD-u.

Za izbjeglički logor u Matamorosu se pročulo i u SAD - i izazvalo dekret novog predsjednika. Ali sad je to golemi problem za sve koji se nisu zatekli baš u tom logoru - jer u njega više ne puštaju.

Za izbjeglički logor u Matamorosu se pročulo i u SAD - i izazvalo dekret novog predsjednika. Ali sad je to golemi problem za sve koji se nisu zatekli baš u tom logoru - jer u njega više ne puštaju.

"Ovo je opasno mjesto"

Jose Luis je sam odlučio pomoći svim tim ljudima. Američki je državljanin i živi "preko", u blizini Brownsvillea, ali i on radije ne želi da mu objavimo prezime - tko zna kome i kojoj službi bi to moglo biti zanimljivo. Ali već dugo, zajedno sa suprugom i drugim dragovoljcima, pomaže migrantima u Matamorosu.

Za njega su problemi tu da ih se riješi pa tako sad svakako želi pomoći i Cesaru. "Najvažnije je da im prvo nađemo smještaj", kaže Jose Luis. "Matamoros je opasan grad. Mnogi iskorištavaju ranjivost ovih obitelji. Zovu ih 'polleros' (kokoši) i traže od njih novac da im pokažu mjesto gdje navodno mogu prijeći Rio Grande", kaže Amerikanac.

Ali takvog mjesta nema, a novac nestane bez traga. Osobito je opasno za djecu da padnu u ruke organiziranom kriminalu - bolje da se i ne govori što im se onda može dogoditi. Opasnost vreba na svakom koraku i zato ponavlja: "Sad trebaju neki smještaj!"

Jose Luis je i kod kuće u SAD-u primio migrante koji su dospjeli u toliko željenu zemlju, ali nisu znali kamo bi dalje. Jer i u SAD-u tražitelji azila najprije padaju na teret nevladinih humanitarnih udruga - ako nemaju rodbinu ili prijatelje u SAD-u. A mnogi nemaju, tako da i "preko" nipošto nije lako.

BdTD | Bild des Tages deutsch | Gedenken an Ertrunkene am Rio Grande

Mnogi su na putu za obećanu zemlju izgubili živote

Sve je bilo uzalud...

Ipak, mnogo je lakše nego tu, s meksičke strane: "Tu su prihvatni centri krcati", kaže nam Jose Luis. "Čak ni župnik crkve u Matamorosu ne može prihvatiti više ljudi. Jer povrh svega je tu i korona tako da već i zbog toga ne smije premašiti granicu."

Nekoliko dana kasnije ponovno susrećemo Jose Luisa. Djeluje istovremeno frustrirano i žalosno: "Ima toliko ljudi kao što je Cesar. Nećemo ih sve moći spasiti." Kaže da je prije nekoliko sati razgovarao s Cesarom: policija je otjerala i njegovu i druge obitelji s one verande. Svi su se uplašili i razbježali na sve strane. Nisu trebali, misli Jose Luis: trebali su se držati zajedno, samo tako imaju šansi.

A Cesar? Njega i njegovu obitelj je uhitila meksička policija. "Njih će deportirati. Nazad u Honduras."

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android

Preporuka redakcije