Rušili smo Miloševića, a danas smo oguglali

Miloševića je sa vlasti srušila koalicija čak 17 opozicionih stranaka – Demokratska opozicija Srbije (DOS) – koja je formirana januara 2000. godine, nakon silnih muka i čitave decenije opozicionih svađa koje su išle u korist režimu.

DOS su podržavale i pojedine nevladine organizacije, poput grupe ekonomskih eksperata G17 plus koja će kasnije prerasti u političku partiju. Podržavali su ih i pojedini sindikati, ali DOS su prije svega podržavali mladi aktivisti iz antimiloševićevog pokreta Otpor, koji su imali bogato iskustvo u borbi protiv režima.

Željeli smo da stvorimo slobodnu zemlju...

Vladimir Ješić bio je jedan od najistaknutijih i najviše puta hapšenih Otporaša. Za razliku od pojedinih, koji su iz Otpora nakon smjene vlasti prešli u politiku ili u diplomatiju, Ješiću nije bilo do toga. Počeo se baviti novinarstvom, a danas pokušava da se bavi biznisom.

„Tamo 1998. i 1999. godine, kada smo bili hapšeni od strane Miloševićevog režima, velikom broju prijatelja sam govorio da ne odlaze iz Srbije, misleći da ćemo svi zajedno moći da stvorimo zemlju u kojoj ćemo normalno živjeti. Da se konačno obistini ona naša parola: ‘Doći će i zima, pravićemo snješka, biće i Srbija slobodna k'o Češka!’ Očigledno, mi te godine nismo doživjeli“, smatra Ješić.

...a danas smo otupjeli?

Prema Ješićevim riječima, silna građanska energija iz 2000. godine potrošena je jer se u Srbiji zapravo nikada nisu desile stvarne promjene, odnosno nikada se poslije 5. nije desio 6. oktobar.

„Čovjek koji nas je hapsio, sada je čovjek koji je proglašen ‘evropejcem’, što je potpuni apsurd! Kada pričate nekom iz drugih zemalja da je Miloševićev čovjek na čelu policije, oni ne mogu da vjeruju. Nama je to potpuno normalno i to je ono što je najopasnije. Mi smo jednostavno oguglali i otupjeli...“, ocjenjuje Vladimir Ješić.

Elita ne želi promjene

Miodrag Isakov bio je jedan od 17 lidera DOS-a, jedno vrijeme i potpredsjednik Vlade Srbije, a potom i ambasador u Izraelu. Isakov je već godinama van politike i kaže da svoja uvjerenja nije promijenio.

„Ja sam i dalje ubjeđen da ne može ništa da se pomjeri na bolje bez obračuna sa prljavim kapitalom, stečenim na propasti države i građana, jer taj kapital i dalje podstiče korupciju i kontroliše sve društvene i ekonomske tokove. Elita – i politička, i ekonomska, i kulturna – ne želi suštinske i stvarne promjene, ne želi uređenu državu, jer u takvoj državi oni ne bi mogli biti elita“, smatra Isakov.

Normalnost kao (ne)moguća misija

Isakov smatra da nije bila iluzija ideja iz 2000. godine, koja je i pokrenula građane na bunt protiv režima, da se od Srbije može napraviti pristojno mjesto za život. „Nije bila iluzija da se može od ove zemlje napraviti ozbiljna pravna država i pravedno društvo. To se može i danas, ali, naravno mora se razjuriti sve ovo što sada čini elitu u ovoj zemlji. Većina njih bi morala biti uhapšena! Nema demokratije u Srbiji dok većina političara i privrednika ne bude uhapšena“, oštro ocjenjuje Miodrag Isakov.

Bolja budućnost je negdje drugdje

Srbija je, bar na neki način, postala izvoznik demokratije. Aktivnosti „Otpora“ poslužile su kao inspiracija mladima širom svijeta. Svjetski mediji su prenijeli tvrdnje egipatskih revolucionara da su mnogo naučili od otporaša.

Vladimir Ješić je, s druge strane, pesimista u pogledu budućnosti. „Bilo bi dobro da svi oni koji mogu, nađu izlaz iz ove zemlje, da nađu neku bolju budućnost sebi u nekim drugim zemljama, koje će im ponuditi da se školuju, da žive i rade u nekom normalnom okruženju, u kojima se neće ugrožavati osnovna egzistencija, u kojima ih političari neće smatrati najobičnijim biračkim tijelom. Na žalost, ovdje nema budućnosti“, smatra Ješić.

Teškom mukom sastavljeni DOS počeo se raspadati praktično odmah nakon svrgavanja Miloševića s vlasti, a sve je kulminiralo ubistvom premijera i glavnog pokretača promjena Zorana Đinđića 2003. godine.

Od lidera DOS-a u politici su danas aktivni još samo njih šestorica: Dragoljub Mićunović, Vojislav Koštunica, Velimir Ilić, Nenad Čanak, Žarko Korać i Rasim Ljajić. Trojica su umrla, a jedan od lidera, general Momčilo Perišić, završio je u Hagu.

Autor: Dinko Gruhonjić, Novi Sad

Odgovorni urednik: Azer Slanjankić