Regenzburg – premjeravanje neba iz rajske bašte

Dunav na ovom mjestu više nije mlada rijeka koja teče paralenlo sa alpskim planinama. Ovdje se u njega ulivaju Regen i Nab čineći ga dubljim i jačim. Regenzburg je najsjevernija tačka do koje Dunav stiže. Mogao je možda da se okrene prema sjeveru, i da, kao Rajna, prokrči put do Sjevernog mora. Ali ne. Dunav se kod Regenzburga predomislio. Okrenuo se prema jugu počevši na sebe da niže čuvene evropske bisere: Beč, Budimpeštu, Beograd.

Što ne svratiš do Regenzburga?

Malo ko od putnika sa Balkana svraća u ovaj grad, mada autoput A3 koji od graničnog prelaza između Austrije i Njemačke kod Pasaua vodi ka Frankfurtu i Kelnu na mapi skoro dodiruje Univerzitet u Regenzburgu. Možda je razlog to što se sa Balkana rijetko dolazi u Njemačku u potrazi za ljepotom, najčešće je cilj posao.

Ipak, oni koji odluče da svrate u grad makar na koji sat ostaće bez daha od ljepote ovog mjesta. Odmah će biti jasno zašto ovdašnji ljudi Regenzburg s ponosom nazivaju „najsjeverniji italijanski grad". Veza sa Rimom, onim antičkim, u samim je temeljima grada. Garnizon na Dunavu kao sjevernoj granici Imperije nastao je stotinu godina nakon prvih rimskih tragova na ovom tlu: Kastra Regina je nastala u drugom vijeku poslije Hrista po volji Marka Aurelija, cara i stoičkog filozofa koji je u svojim Meditacijama ostavio trag u svjetskoj literarnoj baštini. 6000 legionara su na Dunavu podigli garnizonsko naselje čiji temelji su do danas ucrtani u tlocrt grada. Jedna starorimska kapija je sa celim zidom integrisana u biskupov dvor koji je poslije postao hotelska pivara.

Nešto manje vidljiva, ali čujna u francuskom i italijanskom nazivu mjesta – Ratisbona – jeste veza sa keltskim naslijeđem koje je bilo dominantno do dolaska Rimljana. „Rate" ili ratis na keltskom znači „zidina" a „bona" znači utemeljenje, grad.

Žablji pogled na ljepotu

U tom hotelu „Biskupski dvor" radio sam početkom devedesetih kao kuhinjski pomoćnik. Mladi intelektualac koji u podrumu guli krompir jer hiljadu kilometara južnije nije htio da ubija ili bude ubijen osjećao je duhovnu vezu sa stoičkim carem, koji je svoju samospoznaju bilježio u predasima krvavih bitaka na sjevernim granicama carstva: „Pokušaj da ubijediš ljude, ali djeluj protiv njihove volje, ako ti tako nalaže duh pravednosti". Mene je moj duh pravednosti odveo u protivljenje većini i time u jednu bavarsku hotelsku kuhinju.

Te tople jeseni 1992. shvatio sam da je osjećanje za lijepo klasna kategorija. Došao sam u jedan od najljepših gradova Njemačke, ali sa ratom iza mene i neizvjesnošću ispred mene. Iz perspektive slabo plaćenog fizikalca koji uči jezik ljepota Regenzburga je spadala u posebno perfidne metode mučenja ljudi na dnu. Pripadao sam mravljem narodu Pakistanaca, Bolivijanaca, Kurda, koji bi se po katakombama starog biskupskog sjedišta pretvorenog u najekskluzivniji hotel u gradu rastrčali kao ludi, tjerani povicima kuvara, kada bi u hotelsku baštu umarširala oveća grupa gladnih i žednih Amerikanaca, Japanaca ili Francuza.

Turisti su tu došli da kupe svoje parče ljepote, a ja sam osjećao da između te ljepote i mene postoji čitavo minsko polje neimaštine i predrasuda. Izmrcvarenim ljudima na dnu hijerarhije njihov život izgleda kao robija, a lijepi gradovi kao Diznilend za čuvare zatvora.

Kada jednom tako protumačite grad, a poslije se ipak rado vraćate u njega, možete reći da ste ga zaista zavoljeli.

Gusto istorijsko tkanje

Iza živopisnih zgrada i kula među kojima ima onih starih osamsto godina, u sokacima koji podsjećaju na slične uske uličice Krfa ili Palerma ne možete a da ne osjetite kako vas Regenzburg usisava u mrežu svojih gradskih priča. Ovdje je bilo sjedište bavarskog hercoga. Franački car Karlo Veliki je, osvojivši bavarsko područje, ovdje dvije godine proveo obezbjeđujući trajnu pripadnost grada franačkom carstvu.

Kada posjetilac zakorači na Hajdplac, na kojem su se u srednjem vijeku održavali viteški turniri uočiće da je jedna zgrada drugačija od ostalih: Kula i sama građevina su nastali 1250. kao patricijski zamak. Docnije su u „Zlatnom krstu" odsjedali carevi, kraljevi i kneževi.

Legenda kaže da je na ovom trgu paganin Krako izazivao sve domaće vitezove na dvoboj, ali – svi junaci nikom ponikoše. Svi osim jednog, kojeg su pronašli – u tamnici. On nije bio plemić već građanin Hans Dolinger. Ako preživi Kraka, obećana mu je sloboda. Dolinger je iskoristio svoju šansu i pobijedio strašnog neprijatelja. Time je ušao u gradsku sagu i dio je lokalnog identiteta.

Jedna nešto savremenija gradska priča odvija se nekoliko vijekova kasnije. U „Zlatnom krstu" je u šesnaestom vijeku odsjeo jedan od najmoćnijih vladara tadašnjeg svijeta Karlo V iz kuće Habzburga. Njegova ljubavnica postala je tom prilikom osamnaestogodišnja Lijepa Barbara, kćerka mjesnog zanatlije. Ona mu je vanbračno rodila dječaka koji će poslije ući u istoriju kao Huan od Austrije, zapovjednik pobjedničke krišćanske flote u pomorskoj bici kod Lepanta. Čovjek koji je porazio sultana dobio je 1572. spomenik u sicilijanskoj Mesini, da bi jedna kopija bila postavljena i u njegovom rodnom Regensburgu 1978.

Jednorog i Bijelo jagnje

Tako bi se moglo pričati o skoro svim trgovima i ulicama Regenzburga. To je jedini grad gdje iz „Golubovog sokačeta" možete da izađete na „Sokak Bijelog jagnjeta", pa da skrenete u „Ulicu Bijelog pijetla", potom izađete na „Pijacu uglja" iza koje se nalazi „Sokače Srebrnog vijenca". Nešto dalje je „Jednorogovo sokače", „Lisičije sokače" ili „Ulica tri Mavara".

Kameni most preko Dunava, čija je gradnja započeta 1135, jeste najstariji most Nemačke. Kada se čovjek nađe na njemu i pogleda prema gradu i kuli sa časovnikom, prema luku kapije iznad koje kao simbol katoličkog grada vise ključevi Svetog Petra, ne može a da ne osjeti strahopoštovanje prema tadašnjim graditeljima.

Sjećam se vremena kada sam svakog jutra, veoma rano, prelazio most žureći na posao. Dunav čiji se vrtlozi razbijaju o klinasta postolja nosača, ovdje je više nalik Drini kod Višegrada nego onoj rijeci koja protiče ispod Pančevačkog mosta. Jutarnja tišina i šum vode koja teče u pravcu mjesta gde sam rođen, tjerali su me da ponekad zastanem koji minut i zapalim – tada sam još uvek bio nikotinski zavisnik – i da pljuckam sa mosta u vodu. Zamišljao sam da trag mog postojanja pretvoren u DNK-šifru u pljuvački, putuje ka rodnom mjestu, zajedno sa otpadnim vodama iz pola Evrope.

A onda pomislim da bismo prije 1800 godina moj sin, koji je rođen u Regenzburgu, i ja, rođen u Zemunu, bili državljani iste, rimske imperije. Ta misao je i utješna i strašna.

Sada, četvrt vijeka kasnije, u oštroj sam konkurenciji sa turistima iz najzabačenijih dijelova globusa. Jedino mjesto na kojem su poprilično bahate grupice turista bile stišane jeste istorijska odaja sa spravama za mučenje. Ljudi sa svih kontinenata osjećaju da ovde baš i nije bilo dobro biti gost.

Mlađi ljudi mogu da se druže u bezbroj kafea i klubova u starom gradu. Regenzburg ima 150 000 stanovnika, a lokalni univerzitet i više škole okupljaju preko trideset hiljada studenata. To noćnim trgovima grada, kao recimo Bizmarkplacu, daje mladalačku atmosferu. Žagor i smijeh do kasno u noć

Na ovakvim mjestima je bolje studirati nego u Berlinu ili Kelnu. Izvrsna koncertna ponuda cijele sezone, niz malih pozorišta, gradsko pozorište, art bioskopi. Samo što to mladi ljudi najčešće ne znaju.

Pivska bašta kao replika raja

Moje omiljeno mjesto u gradu nalazi se na prvoj riječnoj adi i zove se Špitalgarten. Bukvalni prevod – bolnička bašta – čuva sjećanje na prvobitnu namjenu mjesta – to je najpre bila bolnica i prihvatilište za siromašne. U carski grad Regenzburg dolazili su ljudi sa dubokim džepom, izaslanici njemačkih plemića i kraljeva koji su posljednjih sto pedeset godina prije Napoleona bili i stalni diplomatski izaslanici pri Rajhstagu čije je sjedište bilo u Regenzburgu. Ti ljudi su voljeli lijepa mjesta i – prvoklasno pivo. Katarinina bolnica je prema gradskim hronikama od 1350. proizvodila pivo da bi mogla da finansira liječenje siromašnih. Tako je nastala gostionica Špitalgarten odmah ispod mosta, na mirnom rukavcu Dunava ispod raskošnog drveća.

Pivo koje se prodaje samo ovdje – jer je oduvijek riječ o maloj pivari koja opslužuje pivsku baštu – spada u najbolja svjetska piva. Onaj koji nije probao pšenično pivo sa kvascem „Špital", a ljubitelj je piva, uskraćen je za prosvjetljenje nepca i grla, a time i duše.

Za mene je ova pivska bašta zemaljska replika rajske bašte. U Regenzburgu ih ima sijaset. I svaka nudi samo svoje pivo. „Turn und Taksis" je pivo nazvano po lokalnoj plemićkoj porodici koja je u carska vremena bila izaslanik cara u Regenzburgu, a docnije je bila zaslužna za osnivanje i razvoj – Njemačke pošte. „Bišofshof" je pivo sa biskupskog dvora. „Knajtinger" toči mutna tamna piva, a imaju prastaru pivsku baštu na brežuljku Galgenberg, kojem ime odaje da je nekada bio „Brdo za vješanje".

Naravno, zu sve to idu kobasice ili svinjske kolenice, pečenje sa knedlama, ponegde i bečke šnicle kao slonovske uši. Nalazimo se u Gornjem palatinatu, dijelu Bavarske u kojem se možda najbolje jede i pije.

Smrt na lijepom mjestu

Na kraju, treba spomenuti da je u ovom gradu umro i vođa bavarske Socijalno-hrišćanske unije, dugogodišnji bavarski premijer, oštroumni i kontrovezni desničar Franz-Jozef Štraus. Ugostio ga je knez Johanes fon Turn und Taksis koji je organizovao lov na jelene. Štrausa je tog oktobra 1988. izdalo srce. Stoga oprezno sa bavarskom kuhinjom, ona je, kao i srpska, moćna i zavodljiva, ali u kombinaciji sa dobrim pivima i duvanom može na duže staze ponekog i da ubije.

Regenzburg je očito mjesto na kojem se i rađaju i umiru poznati ljudi. Johan Kepler, matematičar i astronom od svjetskog značaja, umro je ovde 1630. Još za života je sam sebi smislio epitaf:

Nebesa sam premjeravao, sada mjerim zemaljske senke.

Ka nebu je stremio duh, a sjenka tijela počiva tu.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android