Reciklaža smeća - istina i mit o Njemačkoj

Razdvajanje smeća je u Njemačkoj postalo opštenarodni sport. Papir se baca u plave kante, organski otpad u braon kante, pakovanja od plastike i drugih materijala – u žute kante. Staklene boce se bacaju u posebne kontejnere također razdvojene po bojama – za braon, "bijelo" i zeleno staklo. Nijemci su ponosni na svoj sistem reciklaže.

A važe i kao uzor za čitav svijet. Kada je 1991. uveden sistem reciklaže, to je bio jedinstven slučaj u svijetu. Početkom 90-ih, njemačka vlada je obavezala privredu da prihvata plastična pakovanja poslije upotrebe i da ih dalje prerađuje. Na to je industrija osnovala sopstvena postrojenja za reciklažu i sistem zvani „zelena tačka" po kojoj se poznaju reciklirana pakovanja.

Šest miliona tona otpada godišnje

Sada taj simbol upotrebljava i 29 evropskih zemalja, kao i Izrael i Turska. Još nijedna zemlja ne reciklira toliko otpada kao Njemačka. svjetski ekonomski forum je Nijemce 2017. proglasio za svjetske šampione u reciklaži. No, stručnjaci smatraju da su zvanične brojke pretjerane, te da se plastika reciklira u mnogo manjoj meri nego što se tvrdi.

U Njemačkoj se svake godine proizvodi oko šest miliona tona plasitčnog otpada, od čega tri miliona tona otpada na flašice za sokove, čašice za jogurte i kesice za bombone. Prema Eurostatu, 2015. je u Njemačkoj reciklirano 48,8 odsto bačenih pakovanja. „Brojke se baziraju na količini otpada koja se skupi, a ne na količini stvarno recikliranog otpada", kaže Antonino Furfari, šef organizacije Eurostat.

Ima plastike koja ne može da se razgradi

I zaista, ne reciklira se baš sve što se nađe u kontejnerima različitih boja. Otpad koji „zaluta" u pogrešnu kantu, a to se dešava sa popriličnom količinom kućnog otpada, također se računa kao recikliran, iako se na deponijama odvaja i spaljuje. Problem su i pakovanja od više vrsta plastike, jer mašine na deponijama „ne znaju" kako da ih sortiraju.

Otpad koji ne može da se reciklira završava u postrojenjima za spaljivanje, a tamo se spaljivanjem proizvodi struja ili toplota. Ako pri tome nastaju štetni gasovi, oni se filtriraju u dimnjacima, a prašina koja ostaje u filterima više i ne može da se razgradi – ona u postrojenjima ostaje dovijeka.

Boce se najbolje recikliraju

Od plastike koja je dobra za reciklažu ipak ne može da proizvede bilo šta. Ona gubi na kvalitetu. Tako se od pakovanja koja završavaju u žutim kantama ne proizvode nova pakovanja, već jednostavniji proizvodi lošijeg kvaliteta, na primjer, kante, saksije za cvijeće ili vješalice za odjeću.

Da bi se proizvela nova pakovanja za hranu, potrebni su novi materijali. „To je loše, jer se na taj način razbacuju resursi i nanosi šteta životnoj sredini", kaže Filip Zomer, stručnjak Njemačke organizacije za životnu sredinu. „Prava reciklaža se vrši samo sa bocama za piće koje se vraćaju u samoposlugama", dodaje on, uz podatak da plastične boce mogu ponovo da se pune i to 50 puta prije nego što se definitivno istope i postanu materijal za reciklažu.

EU želi da stane na put zagađenju

Plastika može da se upotrijebi na mnogo načina, dugo traje i jeftina je. Ovaj materijal, prvi put proizveden 1907., znatno je promijenio društvo i potrošačke navike. Životne namirnice mogu duže da budu svježe, a plastika je svuda, ugrađuje se u računare, četkice za zube, odjeću. I moderna medicina je profitirala od razvoja plastike, na primjer, od tog materijala su medicinske šprice za jednokratnu upotrebu.

No, plastika je materijal koji – preko sintetičkih tekstila i drugih materijala – dospijeva u vodu za piće, u mora, i u ljudski lanac ishrane. Svake godine u svjetskim morima završava oko osam miliona tona plastike, kao što je to otkrila fondacija Elen Mekartur. Ako do 2050. budemo proizvodili ovoliko plastike bez reciklaže, u moru će biti više plastike nego ribe. Zato su i Ujedinjene nacije pozvale svijet u brobu protiv plastičnog otpada, a EU namjerava da zabrani korištenje posuđa za jednokratnu upotrebu, plastičnih slamki za napitke, štapića za uši i balona od plastike. Samoposluge eksperimentišu sa laserskim etiketama na voću i povrću – ako se ispostave kao dobre, i tu će prestati upotreba plastičnih pakovanja.

Razdvajanje smeća ima smisla

No, plastična pakovanja se još uvijek traže – u Njemačkoj godišnje ima 38 kilograma otpada od takvih pakovanja po glavi stanovnika, a prosjek u EU je – 32 kilograma. Irska je na prvom mjestu sa 58 kilograma. U posljednjih deset godina, količina otpada od plastičnih pakovanja se povećala za 13 odsto. Takav je trend i u čitavom svijetu.

Stručnjaci smatraju da bi rješenje problema mogla biti takozvana cirkularna privreda, sa ciljem da se proizvodi što manje otpada – da sva pakovanja mogu da se upotrebljavaju više puta, poput plastičnih boca. To bi dovelo do uštede kada je riječ o resursima. Jer, ako se nastavi sa proizvodnjom plastičnog otpada kao i do sada, industrija plastike će do 2050. godine uzurpirati 20 odsto svjetske proizvodnje nafte, i stvaraće 15 odsto kompletnog fabričkog ugljen-dioksida koji se emituje u atmosferu.

No, i pored svih ideja, traži se i aktiviranje samih potrošača. Sortiranje smeća je i dalje od velike važnosti, baš kao i svijest o tome da se sortiranjem bitno doprinosi čuvanju životne sredine. Dakle, ima i te kako smisla da ono ostane opštenarodni sport u Njemačkoj.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android