Hrvatska: Euroravnodušnost, a ne euroskepticizam
21. maj 2019
DW: Europa strahuje od trijumfa euroskeptika na izborima za Europski parlament. Iz Hrvatske, pak, kako se čini, ne prijeti baš velika opasnost…
Marijana Grbeša: U Hrvatskoj doista nema jakog izraženog euroskepticizma. Nije ga bilo proteklih godina, a čini se da ga nema ni na ovim izborima, barem ne u onom obujmu u kojem bi čovjek očekivao s obzirom na kretanja u ostalim zemljama Europske unije.
Tu je, naravno, Živi zid koji se povezao s euroskepticima iz drugih članica EU-a poput pokreta Pet zvjezdica. Koliko je to opasno za rast euroskepticizma u Hrvatskoj?
Da, jedine naznake euroskepticizma u Hrvatskoj dolaze od populističkih stranaka, prije svega od Živog zida koji je artikulirao takve stavove, koji je čak govorio o izlasku Hrvatske iz Europske unije, no taj stav, dakle, nekakav „Croexit" nije bio toliko izražen u njihovoj kampanji koliko se očekivalo. Oni jesu euroskeptična stranka međutim, to nije toliko prisutno u javnom prostoru i njihovoj kampanji da bi se moglo reći da su oni tu temu - euroskepticizam, otpor prema EU-u ili izlazak Hrvatske iz Europske unije - uspjeli nametnuti na dnevni red ove izborne kampanje.
U mnogim novim članicama Europske unije je euroskepticizam posljedica razočarenja zbog izostalog poboljšanja standarda života nakon toliko žuđenog ulaska u EU. Mnoge velike, pa čak i vladajuće stranke iz toga izvlače političku korist upirući prst u Bruxelles kao u glavnog krivca za probleme građana. Kako to da se tako nešto nije dogodilo u Hrvatskoj?
Odnos hrvatskih građana prema Europskoj uniji obilježava nešto što su moje kolege nazvali "euroindiferentnost". To raspoloženje je prisutno od samog ulaska u EU, pa i prije, a očito je da vlada i danas. Ja bih tu "euroravnodušnost" povezala s općom apatijom i osjećajem nemoći i nepovjerenja prema političkim elitama i tradicionalnim političkim institucijama, strankama, Vladi, parlamentu… Tako ni prema Europskoj uniji građani ne osjećaju veliko oduševljenje, ali niti veliki otpor, već opet ravnodušnost iz osjećaja nemoći. Oni misle otprilike ovako: od Europske unije nismo puno dobili, ali s njom vjerojatno puno niti ne gubimo. Tako da se i izostanak euroskepticizma kod političkih stranaka barem dijelom može objasniti "euroindiferentnošću" koja dominira hrvatskim javnim prostorom.
Političke stranke, kojima veliki dio hrvatskog biračkog tijela daje glas, propagiraju EU i vrijednosti koje iza te zajednice stoje – iako ih često u praksi ne žive i ne poštuju - njihovi čelnici stalno ponavljaju da Hrvatska od članstva u EU profitira. Kao što ste rekli, sami građani nisu baš uvjereni u to. Misle li građani da im političari lažu ili jednostavno ne znaju dovoljno?
To je kombinacija nekoliko faktora, među kojima svakako treba istaknuti i medije koji, kao i institucije, nedovoljno informiraju građane o benefitima EU-a. Građani zapravo ne znaju što su dobili članstvom u EU-u i tek su tijekom ove izborne kampanje politički akteri, a ponešto i mediji počeli govoriti građanima što za njih znači biti u Europskoj uniji. Taj komunikacijski deficit je, kada je u pitanju Europska unija, u Hrvatskoj jako izražen, a pogotovo s obzirom na trendove u hrvatskom novinarstvu kojim dominira senzacionalizam pa i populizam, građani su jako slabo informirani o benefitima Europske unije. Tek su tijekom ove izborne kampanje građani saznali što su europski fondovi, koliko se novaca iz njih dobiva, zatim je tu pitanje mobilnosti, rada i studiranja u EU-u, itd. Te teme se vrlo slabo i rijetko komuniciraju izvan izborne kampanje i uvjerena sam da je to jedan od razloga što građani barataju s tako malo informacija, osim što im i samima nedostaje interes da se informiraju. Zanimljivo je da je Hrvatska uz Slovačku zemlja s najnižim odazivom na europske izbore i bit će zanimljivo vidjeti kako će biti na ovim izborima, s obzirom da aktualne ankete pokazuju da Hrvati, kao i Slovaci i Česi, europske izbore smatraju nevažnim. Ja se nadam da je kampanja, koja se ipak intenzivirala proteklih tjedana, to uspjela promijeniti.
SDP-ova zastupnica u EP-u Biljana Borzan je u jednom medijskom nastupu želeći naglasiti važnost politike u Bruxellesu za Hrvatsku rekla kako se dvije trećine zakona danas donose u Europskom parlamentu, a ne u Hrvatskom Saboru. Nije li to poruka koja bi mogla izazvati suprotan efekt od željenog i dati vjetar u leđa protivnicima Europske unije s obzirom da Hrvatska ima tako malo zastupnika u Europskom parlamentu?
Mali broj građana Hrvatske uopće zna koliko zastupnika sjedi u Europskom parlamentu i teško mogu staviti u odnos realnu snagu hrvatskih zastupnika tamo. Ovakve poruke su zgodne u izbornoj kampanji, ali ja mislim da ova može imati pozitivan efekt, jer u situaciji kad ste konsternirani nacionalnom politikom i nacionalnim tijelima koja donose zakone, europska tijela možda možete doživjeti kao pravednija, kao mogućnost da se "bajpasiraju" nacionalna tijela prema kojima imate jako nisko povjerenje. Tezu zastupnice Borzan je preuzeo cijeli niz drugih kandidata na izborima, pa se nadam će ova izborna kampanja – ako uopće ičemu – poslužiti tome da se građani informiraju o EU-u. Ali, izbori za Europski parlament su u Hrvatskoj zaista izbori drugog reda u svakom smislu.
Plodno tlo za euroskepticizam je jaki nacionalni naboj, strah od gubitka vlastitog nacionalnog identiteta. U Hrvatskoj je nacionalni naboj bez dvojbe jak, on se, osim toga, stalno koristi u političkim i stranačkim borbama, ali ne i kada je u pitanju odnos prema EU. Kako to objasniti?
Nacionalni naboj je tu prisutan na jedan vrlo specifičan način. Taj diskurs, dakle, zaštita nacionalnih interesa postoji, ali ćete vrlo često čuti od lijevih stranaka poput SDP-a, koji se, recimo, bori za ravnopravnost hrvatskih proizvoda ili onih koji traže jednako kvalitetno zdravstvo kao Amsterdamska koalicija ili Mosta koji kaže: mi želimo da Hrvatska ne bude zemlja drugog reda unutar Europske unije, da žele u okviru EU-a štititi nacionalne interese. Taj diskurs je puno izraženiji od onog: mi se bojimo gubitka našeg suvereniteta i zato ćemo izaći iz EU-a, jer nas on zakida. Istraživanje koje smo radili u Hrvatskoj vezano za populizam je pokazalo dvije vrlo zanimljive stvari. Prvo, da je Europska unija slabo zastupljena u retorici hrvatskih političara, pa i populista, kada se upire prstom u „opasne druge", što je prisutno kod cijelog niza populista u drugim zemljama. EU se rijetko u Hrvatskoj predstavlja kao opasnost, kao netko ili nešto što ugrožava narod. A druga je da smo mi zapravo utvrdili da u Hrvatskoj desni populizam nije jako izražen, iako je prisutan kod nekih inicijativa, izvanparlamentarnih udruga. Ali među najrelevantnijim političkim opcijama je desni populizam od kojeg strahuje cijela Europa jako slabo zastupljen. To je vrlo zanimljivo s obzirom da je Hrvatska zemlja u kojoj postoje vrlo jaki nacionalistički naboji. Nacionalizam nije uvijek i populizam, a u Hrvatskoj imate rast nacionalizma, ali on nije vezan uz rast euroskepticizma.
Marijana Grbeša je politologinja koja je diplomirala na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, magistrirala na London School of Economics and Political Scince, a doktorirala na Fakulteti za družbene vedi u Ljubljani. Predaje na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Bila je članica pregovaračkog tima za pristupanje Europskoj uniji za poglavlje Znanost i istraživanje. 2018. godine je objavljena knjiga "Dobar, loš ili zao? Populizam u Hrvatskoj" koju je napisala u koautorstvu s Bertom Šalajom.