Raspad države uz plamen ili uz mineralnu vodu | Evropa | DW | 26.08.2017
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Reklama

Čehoslovačka i Jugoslavija

Raspad države uz plamen ili uz mineralnu vodu

Prije 25 godina je faktički zapečaćena sudbina dviju država nastalih nakon Prvog svjetskog rata: Čehoslovačke i Jugoslavije. Ali način nestanka tih dviju država bio je vrlo različit.

Bosnien und Herzegowina Nationalbibliothek in Sarajevo 1992

Vijećnica je planula nakon intenzivnog granatiranja u noći sa 25. na 26. kolovoza 1992.

Bio je to vruć ljetni dan u Brnu, taj 26. kolovoz 1992., temperatura je dosegla više od 32°C. U vrtu glasovite vile Tugendhat, koja važi za jednu od ključnih građevina moderne arhitekture u Europi, u hladu starih platana i uz čašu osvježavajuće mineralne vode sjedili su premijeri Češke i Slovačke, Vaclav Klaus i Vladimir Mečiar, i dogovarali modalitete mirnog razdruživanja tada još zajedničke države Čehoslovačke.

Navečer tog dana njih su dvojica izašli pred novinare i objavili da će od 1. siječnja 1993. Češka i Slovačka biti dvije samostalne države. "Mada su mnogi emocionalno vezani za sadašnji oblik države, realno se i odgovorno mora konstatirati, da ne postoji mogućnost održavanja sadašnjeg stanja", izjavio je tada Mečiar. 

Crvena zora nad Sarajevom

Tog je dana već od samog jutra vruće bilo i u opkoljenom Sarajevu, ali ne samo zbog ljetnog sunca. Tokom noći sa utorka na srijedu je granatirana zapaljivom municijom sa položaja vojske bosanskih Srba zgrada čuvene sarajevske Vijećnice, u kojoj je bila smještena Narodna i univerzitetska biblioteka. Te srijede 26. kolovoza je zgrada bila potpuno u plamenu, a s njom i čitav knjižni fond. Do kraja dana od Vijećnice su ostali samo nosivi zidovi.

Bosnien-Herzegowina Sarajevo Flucht vor Heckenschützen Sniper Alley

Aleja snajpera u Sarajevu, krajem 1994.

 Za samo nekoliko sati izgorio je veliki dio kulturnog i književnog blaga jedne zemlje, više od dva milijuna knjiga i povijesnih dokumenata. No tog je dana izgorilo ali i više od toga: sarajevsko Oslobođenje je nad tekst o tom "kulturocidu" stavilo naslov "Izgorio simbol Sarajeva". Najkasnije tog dana je postalo jasno da će rat u BiH biti nemilosrdan, brutalan i radikalan do kraja i da razdruživanje neće proći na miran način te da će Jugoslavija konačno nestati u tom plamenu. Vatrogasci koji su pokušali ugasiti požar, jednako kao i dobrovoljci, koji su iz goruće zgrade pokušali spasiti što više knjiga, bili su pod stalnom vatrom snajperista.

Istog dana je u Londonu premijer John Major otvorio međunarodnu konferenciju o Jugoslaviji. Najvažniji rezultat skupa je bio zahtjev da se odmah obustave sve oružane borbe u Bosni i Hercegovini.

Nove države na ruševinama monarhije

Čehoslovačka i Jugoslavija, dvije zemlje koje su na tako različite načine označile svoj put u ropotarnicu povijesti, nastale su na gotovo istovjetan način 1918. na ruševinama Austro-Ugarskog carstva nakon Prvog svjetskog rata. Cilj je bio ujedinjenje različitih ali po mnogo čemu bliskih većinskih naroda i brojnih nacionalnih manjina u jednu jedinstvenu nezavisnu državu.

Češka je kao zemlja razvijene industrije i velike kulturne tradicije već unutar Austro-Ugarske imala istaknutu poziciju, Prag je uz Beč i Budimpeštu slovio kao treći glavni grad Monarhije. Tokom 19. stoljeća u Češkoj jača nacionalna svijest i uskoro se pojavljuju politički zahtijevi za većim stupnjem autonomije. Kada je početkom 1918. postalo jasno, da Austro-Ugarska kao država poraz u Prvom svjetskom ratu neće preživjeti, Tomaš Masaryk i Edvard Beneš, predvodnici češkog nacionalnog pokreta, proširuju svoje ambicije i traže punu nezavisnost. S predstavnicima slovačkog nacionalnog pokreta, koji također teže samostalnosti nakon što je Slovačka tisuću godina bila pod mađarskom vlašću, oni se dogovaraju o stvaranju zajedničke češko-slovačke države.

Tschechoslowakei Aufteilung Vaclav Klaus und Vladimir Meciar in Tugendhat Villa, Brno

Vaclav Klaus i Vladimir Mečiar ragovaraju o razdruženju u parku vile Tugendhat

Još prije službenog okončanja rata Čehoslovačka Republika proglašava nezavisnost sa Masarykom kao prvim predsjednikom. No ta zajednička država nije nacionalno monolitna: od oko 14 milijuna stanovnika je sedam milijuna Čeha, 2,5 milijuna Slovaka i više od tri milijuna Nijemaca. Uz to su u zemlji i brojčano velike nacionalne manjine Mađara, Ukrajinaca i Poljaka.

Slovačka težnja za samostalnom državom

No mada je od samog početka ideološki bilo proklamirano formiranje jedinstvene čehoslovačke nacije, a manjinama su obećana zasebna prava, ni jedno ni drugo u novonastaloj državi nije uistinu zaživjelo. Tokom čitave povijesti zajedničke države osjećala se dominacija brojčano, ekonomski i kulturno nadmoćnih Čeha.

Nakon pada Berlinskog zida i tzv, "baršunaste revolucije" 1989. naročito u Slovačkoj dolazi do sve glasnijih zahtijeva za izlaskom iz zajedničke i uspostavom samostalne države, prvi puta nakon 11. stoljeća, kada je zemlja pripojena tadašnjem Mađarskom kraljevstvu. Nakon parlamentarnih izbora u lipnju 1992. formirana je samo još prijelazna zajednička vlada, a Klaus i Mečiar su započeli seriju pregovora o mirnom razlazu.

Razaranje umjesto razlaza

Jugoslavenska je priča, mada na sličan način započeta, dobila sasvim drugi tok. I tu je u temelju bila ideja objedinjavanja srodnih naroda i njihovih povijesno uspostavljenih teritorija u jednu zajedničku državu, i tu su pod jednim krovom našli kako narodi koje su u tom trenutku imali vlastitu državu, poput Srba, tako i oni koji to iskustvo ili nikada nisu imali ili su ga već odavno zaboravili, poput Slovenaca i Hrvata. Istovremeno se i u toj asimetričnoj konstrukciji proklamirala ravnopravnost konstitutivnih naroda i zaštita prava nacionalnih manjina.

Symbolbild Trennung Tschechoslowakei

17. srpnja 1992. je slovački parlament prihvatio Deklaraciju o nezavisnosti

No ni u toj tvorevini, bez obzira na transformaciju od kraljevine do socijalističke republike tokom burne zajedničke prošlosti, sve do kraja se nisu svi u jednakoj mjeri osjećali ravnopravnima. A ni izgradnja jedne jugoslavenske nacije podupirana ideologijom bratstva i jedinstva na kraju nije urodila plodom: u trenutku izbijanja konstitutivne krize zemlja se najprije politički raspala na izvorne etničke grupe, a potom se "mačem i ognjem" počeo prekrajati teritorij kako bi ga se prilagodilo ponovo oživljenim i međusobno suprotstavljenim nacionalnim mitovima. 

Dva puta

Ishod je poznat. Kada su navečer 26. kolovoza 1992., nakon razgovora u parku vile Tugendhat, Vaclav Klaus i Vladimir Mečiar izašli pred novinare, kako bi objavili dogovor o datumu razjedinjenja, češki je premijer rekao: "Ako planirani proces prođe mirno i bez trzavica, ja sam uvjeren da ćemo sa Slovačkom dugotrajno imati bolje odnose, no što je to sada moguće." Ta se najava ostvarila. Politički, privredni i kulturni odnosi dviju država vrlo su bliski i po mnogo čemu uzori, u međuvremenu obje zemlje na televiziji zajedno biraju svoju pjevačku super-zvijezdu.

Jugoslavija se naprotiv raspala u krvi i plamenu, sa stotinama tisuća mrtvih, milijunima izbjeglica i orgomnim razaranjima. A Bosna i Hercegovina je i više od dvadeset godina nakon rata siromašna, nefunkcionalna i duboko podijeljena država. Sarajevska Vijećnica je u međuvremenu obnovljena, ali u plamenu rata izgorjele knjige su nestale zauvijek.