„Rabljeni dizelaši na istok Europe, a krntije – u Afriku“

Kupci se traže preko interneta: crveni Audi A4, 101 „konja", benzinac, godište 1995. Haydar traži 500 eura. Još ima i registraciju, do slijedeće godine. Motor i mjenjač su uglavnom O.K. Ali njemačkom kupcu odmah pada u oči važan detalj: ekološki je svrstan tek u Euro 1. Nema šansi da on dobije plaketu za vožnju u njemačkim gradovima takav, bez katalizatora. A nadogradnja bi tu koštala najmanje koliko je i auto sam vrijedan. Pali motor i odmah postaje jasno: zvuči kao traktor, treba i novi ispušni lonac. Slijedeća postaja bi mu tu prije bila otpad nego nečija garaža.

Trgovac se smije: „Ma kakvi, taj ide u Afriku!" Isto kao i onaj Audi kabriolet, na žalost nakon „totalke". 250 tisuća kilometara, prva cijena je 950 eura. Ali, „dogovorit ćemo se". Sve se može prodati, pogotovo razvikana imena: Audi, BMW, Mercedes, Opel, Volkswagen... I dobri Japanci su traženi.

Posao sa rabljenim automobilima ide dobro. Dok razgovaramo sa Haydarom, njegov otac u baraci koja služi kao ured, razgovara sa mušterijama tamne puti. Ponekad se čuju i povici, baš kao na tržnici. To je svakodnevnica za ovu obitelj porijeklom iz Iraka: „Oni su došli iz Afrike na dva tjedna, samo da bi u Njemačkoj kupili automobile."

„Znaš li koliko košta pun spremnik u Libiji?"

Tu se masovno kupuje i prodaje i trgovački putovi vode diljem Europe, dalje na istok i naravno, u Afriku. Upravo dva muškarca tovare jedan Mercedesov kombi na kamion: registracijska oznaka kamiona kaže da su došli iz Litve. Nisu odoljeli obaviti jedan „poslić" prije nego što krenu u domovinu: 750 eura su platili taj kombi, 25 godina star sa 250 tisuća kilometara. Sad ga tovare i voze u Hamburg. Od tamo – u Afriku, točno takva vozila se tamo odmah dobro prodaju.

Nijemci trenutno ne znaju što da kupe i da li da uopće kupe rabljeni auto. Propisima o čistoći zraka u gradovima ne znaju, da li će se odjednom dogoditi da rabljenim automobilom neće smjeti u grad. Pogotovo ako je dizel. Kako je kod Haydarma? Ne dolazi u obzir, oni uopće nemaju dizelaše – to je drugi posao, za one koji su specijalizirani za istok Europe. Njihov glavni posao je Afrika i jesi li blesav kupovati dizel?

„Znaš li koliko košta pun spremnik goriva u Libiji? Oko jedan euro. Tko će tamo kupovati nekakve štedljive dizelaše?" pita nas trgovac. Doduše, baš zbog Libije je imao i probleme: nedavno su mu došli iz carine, optužujući ga da on, tu u Njemačkoj prodaje automobile – iz Libije!

Beskrajni putevi automobila

Stvarno je to bio cirkus kojem ni Haydar ne vidi smisao: ako je cijena dobra, oni kupuju i tko bi uopće pomislio da će netko izvesti tako nešto? „Ispalo je da su to automobili iz Libije koji su preko Tunisa i Francuske došli ovdje. Oni su morali nazad u Libiju jer tamo se automobili smiju uvesti, ali se ne smiju izvesti."

Uopće, svi ti propisi i zakoni: negdje se ne smiju uvoziti automobili stariji od toliko i toliko godina, negdje automobili pak moraju biti stariji od određenog broja godine. Jedna carina traži ovo, druga ono – ali pogotovo u Africi, gotovo nigdje se ne traži svjedodžba o ekološkoj podnošljivosti i niskoj razini zagađivanja. No Haydarm nam u povjerenju objašnjava: zaboravi na propise. Ako znaš prave ljude, baš svaki auto ćeš dovesti u bilo koju zemlju. A ako ne ide nikako drugačije, auto se uvijek može rastaviti i prenijeti u komadima...

Zato mu posao ide dobro: 2015. po statističkim podacima, gotovo četvrtina izvoza u Afriku je bila u kategoriji motorna vozila i dijelovi. Haydarm zna trgovce rabljenim automobilima koji čak imaju i posebnu ponudu automobila iz Velike Britanije, sa volanom na desnoj strani za afričke zemlje gdje se također vozi po lijevoj strani. Doduše, to je obično tek u metropolama: na mnogim lokalnim cestama Afrike nerijetko vlada načelo da se ne vozi lijevo ili desno, nego tamo gdje su rupe manje. A na toj strani i ostaje onaj čiji su živci čvršći.

Africi očito ipak ide bolje...

Ekološka udruga koja je po nalogu EU provela istraživanje o izvozu rabljenih automobila je utvrdila kako je prosječna cijena 1930 eura, a odredišta su diljem Afrike: Džibuti, Dar-es-Salam, Lagos... Glavna zemlja uvoza je Benin: u tu zapadnoafričku zemlju je od 2013. do 2015. otišlo oko 210.000 automobila, gotovo svaki treći koji je uvezen u Afriku.

Haydarm nam kaže kako i oni tu osjećaju da u Afriku polako dolazi blagostanje: nema tome dugo, prvo su se tražili veliki automobili – stanje nije važno. Ako je tehnika kvalitetna, u Africi ima dovoljno jeftinih majstora koji će gotovo svaki auto dovesti u vozno stanje. Ali sad se i za Afriku sve više traže srednja i manja vozila za već prepune gradove Crnog kontinenta i za srednji sloj koji si polako može priuštiti auto. Jedini uvjet je sad – klima uređaj. Bez nje se i u Africi sve teže može nekome prodati auto.

Dizelaši su za Europu, terenci za - Ukrajinu

Ima i zemalja Afrike gdje se traže dizelaši, ali pogotovo kad je riječ o novijim modelima, iz Njemačke oni idu na istok Europe. Euro propisi o ispušnim plinovima bi zapravo trebali na isti način vrijediti u čitavoj Uniji, ali razlike su još uvijek velike. Zbog mogućnosti zabrane dizelaša u Njemačkoj koji su Euro 5 ili lošiji im je tu cijena drastično pala. Ali nakon nekog vremena im je cijena opet počela rasti jer su došli kupci sa istoka. Prvo iz zemalja istoka i jugoistoka EU gdje je dizel jeftiniji, ali gdje nema toliko buke oko očuvanja okoliša, a onda i iz zemalja bivšeg SSSR-a. Tamo nitko ništa ne govori o okolišu...

A onda je tu i golemo tržište Ukrajine. Među trgovcima se zna: ako imaš terenac, bio on luksuzan sa kožnim sjedalima ili prastara Lada, Ukrajinci će kupiti baš sve već i zbog rata koji se tamo vodi. Ali Haydar nema ništa sa njima, on se drži svog posla.

Isto tako, tu je i zagonetka koju je otkrio Njemački ured za okoliš: pogotovo dok se u ovoj zemlji davala premija za uništavanje starog i kupnju novog automobila prije desetak godina, utvrđeno je da u međuvremenu preko milijun vozila odjavljeno i bila im je zabranjena nova registracija, ali ih jednostavno – nema više nigdje. Oni su ili rastavljeni na dijelove ili ilegalno izvezeni tko zna gdje, pogotovo u zemlje gdje „vas nitko ništa ne pita, ako znate prave ljude".

Ali Haydar niti o tome ništa ne zna. Posao i bez toga ide dobro.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android