Provokacija ili traženje istine o broju ubijene djece?

Sunčan dan, neobično toplo za 20. mart te 1993.godine. Tada jedanaestogodišnja djevojčica Irma satima je molila majku da joj dopusti da izađe vani u park, kako bi se igrala sa svojim vršnjacima.

Dječiju igru prekinula je granata, koja je pala između zgrada gdje su se djeca igrala.

„Mojoj Irmi je geler presjekao arteriju. Odmah je prevezena u bolnicu, ali nije uspjela preživjeti“, kaže za DW njen otac Fikret Grabovica.

Fikret koji je sada predsjednik Udruženja roditelja ubijene djece Sarajeva, kaže kako su djeca tokom opsade sistemski ubijana.

„Na nekim lokacijama je, u jednom trenu, ubijeno po petero, šestero, sedmero djece. Meni je to strašno, tužno, tragično…Posebno mi je strašno da je neko gledao kroz nišan i smogao snage ispaliti metak u dijete od dvije ili pet godina“, navodi Grabovica.

- pročitajte i ovo:  Zašto su ubijana djeca Sarajeva?

Prema podacima Zavoda za zdravstvenu zaštitu BiH, koji je tokom rata dobijao redovno izvještaje iz zdravstvenih ustanova o ubijenim i ranjenim građanima Sarajeva, u glavnom gradu BiH tokom opsade ubijeno je 1601 dijete. Međutim, podaci Udruženja roditelja ubijene djece raspolažu sa podacima da je ubijeno 524 djece, dok podaci Istraživačko-dokumentacionog centra pokazuju da je u deset općina Sarajeva ubijeno 614 djece od 0 do 18 godina, dok je 77 maloljetnika poginulo kao vojnici.

Nagrada za dokaze da je ubijeno 1601 dijete

Zbog postojanja različitih brojeva o broju ubijene djece tokom opsade Sarajeva, banjalučki autor i socijalni psiholog Srđan Puhalo na portalu Analiziraj.ba objavio je tekst: "Dokažite da je u Sarajevu ubijeno 1.601 dijete ili prestanite koristiti taj broj".

„Moj jedini motiv je bio da se utvrdi istina, da imamo tačan broj ubijene djece, jer se godinama protežu različiti brojevi. Prema istraživanjima koja su dokumentirana, ubijeno je mnogo manje djece, a taj broj varira od institucije do institucije, ali nije ni blizu ovog broja", kaže za DW, Puhalo.

Puhalo je ponudio novčanu nagradu od 5.000 eura pojedincu, nevladinoj organizaciji, državnim institucijama, međunarodnim organizacijama, udruženjima građana, medijima, koje mu donesu, kako je napisao, relevantne podatke da je u opkoljenom Sarajevu, koje je kontrolisala Armija BiH, ubijeno 1.601 dijete.

"Dokažite da je taj broj tačan ili prestanite da manipulišete tim", zaključio je.

Ovaj tekst naišao je na niz reakcija na društvenim mrežama, većinom negativnih i osuđujućih koji su zgroženi Puhalovim stavom i "guranjem prsta u oko" onima koji su izgubili svoju djecu i preživjeli ratne strahote u Sarajevu.

„Nuđenje nagrade je posebna uvreda za nas roditelje, to je stavljanje soli na naše ionako otvorene rane“, kaže Fikret Grabovica, predsjednik Udruženja ubijene djece opkoljenog Sarajeva 1992.-1995.

Puhalo i sam kaže da je to bila provokacija, ali da je bila usmjerena prema vlastima, koje, kako tvrdi, ni 26.godina od kraja rata nemaju tačne podatke o broju ubijenih.

„Nisam želio provocirati roditelje ubijene djece, niti sam želio postići ovakve reakcije, da mi prijete smrću. Želio sam pritisak javnosti usmjeriti ka institucijama, da nam pokažu šta su radili više od dvije decenije, na šta su potrošile silne novce“, navodi Puhalo.

Bojan Šošić, psiholog i član Odbora za psihijatrijska i neurološka istraživanja Odjeljenja medicinskih nauka Akademije nauka i umjetnosti BiH smatra kako se brojevima žrtava godinama manipuliše.

„Vrlo je očito da postoje neke strukture kojima nije u interesu da se zna tačan broj i one su u stanju da na najperfidniji način instrumentaliziraju i one koje su neupitno žrtve rata, upravo i isključivo za vlastite interese. Dok god oni potežu neke poluge i konce teško da možemo očekivati da može doći do nekoga otriježnjenja, zrenja i ozdravljenja ovog društva“, navodi Šošić za DW.

Šošić kaže kako je format kojim Puhalo komunicira s javnošću retorički, jer ne podrazumjeva nužno odgovor, niti, kako kaže, taj odgovor može imati tu težinu kakav može imati njegov inicijalni impuls, njemu odgovara difuzna masa koja nije ni blizu istaknuta kao on.

„S te strane, nuđenje nagrade se može posmatrati kao jedan nespretan pokušaj da postavi ovo kao vrstu izazova, to nije ni nagrada, ovo je kao da se kladi da to ne postoji“, objašnjava Šošić.

"U istraživanjima se ne smijemo voditi emocijama"

Profesor na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu Husnija Kamberović rekao je za portal Klix.ba kako način na koji se sada diskutira o ovome pitanju u javnosti ne može polučiti dobar rezultat.

"Ja razumijem da je teško savladati emocije. Međutim, mi se ne smijemo u istraživanjima voditi emocijama. Mi trebamo utvrditi ime i prezime svakog ubijenog djeteta. To je naš dug prema toj ubijenoj djeci“, rekao je Kamberović.

Kamberović je naglasio da će i ova, kao i brojne prethodne debate uskoro završiti, ali da to ne smije biti alibi naučnicima da nastave istraživati.

"Mislim da je veličina počinjenih zločina u Sarajevu suviše velika da bismo pristali samo na nedostojanstveno javno špekuliranje o broju ubijenih", poručio je Kamberović, te dodao kako naučne institucije trebaju saopštiti svoje rezultate javnosti, javnost mora biti spremna prihvatiti te rezultate, a politika mora prestati manipulisati žrtvama.

„Dobar dio institucija, od kojih se očekivala reakcija i podaci je privatiziran ili instrumentaliziran za svrhe određenih struktura koje imaju motive koji ne odgovaraju interesima građana BiH, dok se to ne promjeni, ne može se naprijed“, poručuje Bojan Šošić.

Različiti podaci o broju ubijene djece

Prve podatke o broju ubijene djece saopštio je UN 1994. godine, kada su rekli da je u Sarajevu tokom opsade ubijeno 1500 djece. Potom je, dvije godine kasnije Zavod za zdravstvenu zaštitu BiH, koji je tokom rata dobijao redovno izvještaje iz zdravstvenih ustanova o ubijenim i ranjenim građanima Sarajeva, rekao da je 1601 dijete ubijeno u Sarajevu. Na Spomen-obilježju ubijenoj djeci opkoljenog Sarajeva u centru grada ugravirana su imena 524 djeteta.

Grabovica kaže kako je Udruženje uspjelo prikupiti kompletnu dokumentaciju (rodni list djeteta, izvod iz matičke knjige umrlih, potvrda o smtri, obrazac sa opisom načina na koji je dijete ubijeno, te fotografiju za 524 djece.

„Mi smo dvije godine sakupljali te podatke, međutim, nakon rata, brojne porodice su napustile BiH i do njih nismo uspjeli doći“, kaže Grabovica.

Upravo je Udruženje u koordinaciji sa Institutom za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu 2006. godine započelo projekt „Zločini nad djecom Sarajeva u opsadi 1992‒1995.“. Kao rezultat višegodišnjeg rada 2010. godine objavljena je naučna studija pod nazivom „Zločini nad djecom Sarajeva u opsadi“, u kojoj su objavljeni podaci o 524 ubijena djeteta.

Kako navode u saopštenju Institut je nastavio istraživanja, koja su pratila niz poteškoća, jer kako tvrde, određeni broj roditelja koje Institut ima u evidenciji nije dostupan (odlazak u inostranstvo, razdvojene porodice, umrli članovi, pogibije kompletnih porodica i dr.), kao i činjenica da određeni broj roditelja nije iz ličnih razloga prijavio ubijeno dijete.

„Uprkos tome, Institut pored evedincije o 524 ubijena djeteta, posjeduje i evidenciju za još 291 ubijeno dijete“, navodi iz Instituta.

Oko broja ubijene djece godinama se spori

Prije tačno deset godina, osnivač Muzeja ratnog djetinjstva Jasminko Halilović objavio je tekst „Stvarni broj ubijene djece“, u kojem je naveo kako broj od 1.601 ubijeno dijete u opkoljenom Sarajevu nema potvrdu. Nakon teksta Srđana Puhala, Halilović je na svom Facebooku napisao:

"U toku istraživanja za knjigu 'Djetinjstvo u ratu' shvatio sam da broj 1.601 nema apsolutno nikakve potvrde. Napali su me tada dežurni historičari i stručnjaci da to ipak nije nešto čime ja treba da se bavim. Nažalost, onima koji su vladali Sarajevom iza rata utvrđivanje istine i činjenica nije bilo važno. Bilo je važno razvlačiti ovaj broj, i medijima i političarima, slikati se sa cvijećem na godišnjice, sakupljati jeftine poene manipulirajući onim što ljude najviše boli", napisao je Halilović.

Nakon Halilovića, Srđanovu inicijativu podržala je i bh.režiserka Jasmila Žbanić. Ona je na svom Facebook profilu napisala:

„Ja neću nuditi pare kao Srđan Puhalo jer smatram da (kroz poreze) sasvim dovoljno plaćamo institucije da rade na utvrđivanju činjenica. Napravljena je knjiga mrtvih koja govori da je u Sarajevu ubijeno duplo manje djece nego što mediji i političari koriste u svojim govorima. Za mene je i jedno jedino ubijeno u Sarajevu ili bilo gdje drugo - previše! Ne razumijem u čemu je problem da dobijemo spiskove na uvid? Srđane, odlično postavljeno pitanje! Trebali smo ga mi u Sarajevu prvi postaviti. Hvala ti.“, napisala je Žbanić.

Ona je pozvala nadležne gradske i kantonalne vlasti da objave podatke o broju ubijenih sugrađana.

„Laganje o broju ubijene djece ponižava i žrtve i preživjele. Kao građanka Sarajeva zahtijevam od Kantonalne Vlade i premijera Edina Forte, te gradonačelnice Sarajeva Benjamine Karić da objave tačan broj ubijenih građana Sarajeva kako bi prestala manipulacija koja ponižava žrtve i izjednačava nas sa onima koji lažu i o karaktru agresije i o brojevima ubijenih u ovom ratu“, napisala je Žbanić.

O broju ubijene djece tokom opsade Sarajeva govori se godinama. Tako je i ovaj put direktor Istraživačko-dokumentacionog centra Mirsad Tokača ponovio podatke do kojih je došao njegov centar.

On je u komentaru na tekst Puhala napisao kako mnogi vole brojeve, ali se ne pozivaju na izvore.

„U deset općina Sarajeva ubijeno je 614 djece od 0 do 18 godina, a 77 maloljetnika je poginulo kao vojnici. Na spomeniku su 524 imena, gdje je nestala ta razlika znaju oni koji su izmislili broj. Sva imena su u bazi IDC-oca“, napisao je Tokača.

Prijetnje i javno blaćenje

Nakon što su podržali inicijtivu Puhala, Jasmila Žbanić, Ivana Marić, te Jasminko Halilović prijavili su policiji prijetnje smrću koje su im upućene preko društvenih mreža.

Prijetnje su uslijedile nakon što je zastupnik u Skupštini Kantona Sarajevo Haris Zahiragić objavio post sa fotografijama ovih četvoro ljudi, ispod kojih su se redale uvrede i prijetnje.

Potom su Žbanić i Marić prijavile to policiji.

„Želim prijaviti prijetnje smrću koje su mi upućena sa Facebook profila kantonalnog zastupnika Harisa Zahiragića. Gospodin Zahrigić je moje ime i sliku stavio u lažan kontekst i svojim lažima isprovocirao rulju koja poziva na linč. Hasan Latić traži da se svo četvero ubijemo po hitnom postupku, a Mirnes Tokić poručuje da metak nije skup. Hiljade ljudi lajkuje ovaj post. Zastupnik Zahiragić ima moć da ove ljude pokrene. Smatram da je moja sigurnost ugrožena! Molim vas da me zaštitite“, napisala je Žbanić, a potom podijelila na Facebooku.

Slično je uradila i Ivana Marić.

Osuđeni za zločine u opkoljenom Sarajevu

Teror nad građanima Sarajeva trajao je 1.425 dana. Napadi na civile s položaja Vojske Republike Srpske (VRS), prema presudama Suda u Hagu, odvijali su se svugdje i u svako doba dana ili noći.

Za zločine nad djecom počinjene tokom opsade Sarajeva do sada niko nije odgovarao.

Pravosnažno, za opsadu Sarajeva, pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u Hagu na doživotnu robiju osuđen je Stanislav Galić, dok je 29 godina zatvora dobio Dragomir Milošević, obojica nekadašnji komandanti Sarajevsko-romanijskog korpusa koji su 44 mjeseca držali Sarajevo pod opsadom.

Na doživotni zatvor za terorisanja civilnog stanovništva Sarajeva tokom opsade glavnog bosanskohercegovačkog grada, pravosnažno je osuđen i nekadašnji predsjednik Republike Srpske (RS) Radovan Karadžić.

Vijeće Haškog tribunala 2017. godine, nepravosnažno je osudilo i Ratka Mladića, za teroriziranje građana Sarajeva i držanje grada pod opsadom prema optužnici iz 2011. godine. Mladić je osuđen na doživotnu robiju.

Pred domaćim pravosuđem za zločine u opkoljenim dijelovima grada, do sada je procesuirano 12 osoba.

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu