Provjera Štazijevaca do penzije
13. juni 2019
Bio je to najvažniji instrument diktature DDR-u. Najljuće oružje protiv spoljnog neprijatelja, ali i protiv sopstvenog naroda. Bez tajne policije - Štazi, teško da bi se Partija socijalističkog jedinstva Njemačke (SED) preko 40 godina mogla održati na vlasti. Kada je 1989. pao Berlinski zid u Ministarstrvu za državnu bezbjednost bila je 91.000 stalno zaposlenih sluđžbenika. To je bio bezazleni naziv za tajnu policiju DDR. Za nju je doduše radilo još oko 100.000 dobrovoljaca. Oni su njuškali svuda: na radnom mjestu, u crkvi, čak i u sopstvenoj porodici.
Veoma mali broj stalno zaposlenih ili dobrovoljaca je u ponovno ujedinjenoj Njemačkoj priznao svoju prošlost - špijuna Štazija. Da li zbog stida ili pak opravdanog straha da ne bi izgubili posao u državnoj službi - na primjer u školi, na univerzitetu ili u pravosuđu... A jedno je bilo jasno od početka: država ne može sebi da priušti nastavnike ili sudije koji su sumnjičavi prema ustavu. Kako bi igrali na sigurnu kartu, poslodavci su mogli i mogu do kraja 2019. da provjere da njihovi saradnici eventualno nisu bili saradnici Štazija. No, aktuelna njemačka vlada želi da se taj rok produži do 2030. godine. Parlament će, skoro je sigurno, glasati za.
2017. se državni sekretar sapleo o svoju prošlost
U prvim godinama nakon mirne revolucije u DDR-u, kompletne javne službe su sistematski osvijetljene. Samo 1991. i 1992. bilo je 865.000 naloga za preispitivanjem. Zvaničnih pak brojki o tome koliko je nekadašnjih saradnika Štazija otpušteno nema. Obznanili bi se samo poznati slučajevi od posebnog javnog interesa poput slučaja državnog sekretara pokrajine Berlin, Andreja Holma, koji je 2017. ubrzo nakon imenovanja morao da podnese ostavku. Razlog za to su bili lažni podaci koje je predao Humbolt univerzitetu, gdje je dugo bio angažovan kao naučni saradnik. On je naime prilikom zapošljavanja prećutao svoj dugi angažman u Štaziju. Potom je izgubio posao i na univerzitetu.
Holm je platio visoku cijenu za svoju prošlost. S pravom? Povjerenik Bundestaga, kojeg je izabrao parlament, za dokumente Štazija, Roland Jan se zalaže za diferenciran pristup ovoj osjetljivoj temi. On s jedne strane kaže: "Ljude koji su u mladosti sarađivali sa Štazijem, ne možete vječno optuživati". S druge strane govori o tome i kako se ko odnosi prema sopstvenoj prošlosti. "Laganje ne smije biti nagrađeno". Važno je, kaže on, da poslodavac to zna. "Da li može da ima povjerenja u svog saradnika ili ne."
"Sada mogu slobodno da se odnosim prema svojoj prošlosti"
Jan rado priča o čovjeku koji je jednom došao kod njega na konsultacije. On je ranije radio za Štazi i sada je htio da konkuriše za radno mjesto u državnoj službi. Šta treba da radi? Da priča otvoreno o svojoj prošlosti ili da ćuti? Jan, koji je takođe žrtva Štazija, mu je savjetovao da bude otvoren prema potencijalnom poslodavcu. Čovjek se dvije nedjelje kasnije zahvalio telefonom. On je, kaže, dobio posao i dodao: "Sada mogu slobodno da se odnosim prema svojoj prošlosti, ali ću to prihvatiti kao dio ovog demokratskog društva".
Kao primjer nekadašnji novinar Jan navodi i stav poslanika u Bundestagu Tomasa Norda. On je ubrzo nakon pada Berlinskog zida javno progovorio o svojoj Štazi-prošlosti i uprkos tome ili baš zbog toga 2009. izabran u parlament ispred stranke Ljevice. Nord je, naglašava Jan, dobar primjer kako se treba odnosti prema sopstvenoj prošlosti. "Želio bih da i mnogi drugi tako postupaju."
No, uprkos njegovom dobrovoljnom priznanju 1990, Nord je 20 godina kasnije ispitivan od strane Komisije Bundestaga o Štazi-prošlosti. Ovaj rođeni Berlinjanin je to tada smatrao "nepotrebnim", rekao je u razgovoru za DW. Jer, sve činjenice su još prije 20 godina bile na stolu. Danas pak razmišlja drugačijie i kaže da i zvanična provjera nosi u sebi "nešto dobro". Zvanično je potvrđeno da je "moj izvještaj bio korektan i da sam se zaista bavio svojom biografijom 20 godina".
No, samokritičan odnos ovog političara Ljevice prema svojoj Štazi-prošlosti je u stvari rijetkost. Jer, onaj ko je do danas tajnu zadržao za sebe teško da će je sada otkriti - pogotovo što je prošlo vrijeme masovnog priznanja. Mnogi saradnici Štazija su danas pred penzijom ili su već penzionisani. No, Tomas Nord može da razumije da "žrtve diktature Partije socijalističkog jedinstva (SED) i danas očajno žele da dođu do istine".
Parlamentarci se mogu provjeravati samo u izuzetnim slučajevima
Upravo zbog toga bi provjere o prošlosti Štazijevaca morale da budu i dalje omogućene. Savezna njemačka vlada je obrazložila svoj postupak time da želi da ojača povjerenje u javne institucije i osobe na visokim državnim funkcijama. Vlada smatra da je za prerađivanje nepravde koju je počinila SED neophodna transparentnost i nakon 30 godina od pada Zida. Pogled na statistiku pokazuje da provjere da li je neko radio za Štazi rapidno opadaju posljednjih godina. 2018. je u javnom sektoru bilo još samo 167 naloga.
Poslanici nemaju mnogo razloga za strah, jer oni smiju da budu provjeravani samo na dobrovoljnoj bazi. Bez saglasnosti bi moglo da bude dozvoljeno samo ako postoje "konkrentne naznake" za aktivnosti u Štaziju. To je tako regulisano Paragrafom 44 Zakona o poslanicima Bundestaga. Jer, ako se dokaže da je neko imao Štazi-prošlost to nema obavezujuće konsekvence. Poslanici ne mogu biti prisiljeni da polože svoj mandat. Čak im ni ponovna kandidatura ne stoji na putu.
"Nije dobro živjeti u laži"
O vjerodostojnosti nekadašnjih saradnika Štazija na kraju odlučuju birači. Oni su Tomasu Nordu već odavno oprostili . 2017. je on po treći put izabran u Bundestag. Njemu se isplatilo to što se otvoreno odnosio prema svojoj prošlosti. "Ja sam se otkrio i stoga sam mogao vjerodostojno da se obračunam sa greškama iz mladosti." Time je dobio priznanje i kod žrtava Štazija, a to mu je donijelo i "nemali broj dugogodišnjih prijateljstava".
No, Nordu nije strana ni druga strana medalje. Svako ko se priključio Štaziju za mnoge ostaje "odmetnik" do kraja života. To se mora izdržati. On je, kako kaže, još 1990. bio za otvoren i javan odnos prema sopstvenoj biografiji, i i danas to smatra ispravnim. "Nije dobro živjeti u laži."