Proljeće koje su prekrili oblaci | Komentar | DW | 01.01.2012
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Komentar

Proljeće koje su prekrili oblaci

Arapsko proljeće je označilo kraj diktatura i konačni odlazak ljudi koji su bili tirani u republikama. Ipak, Arapsko proljeće nije donijelo instant demokratiju, a najviše su profitirali radikalni islamisti.

Trijumf pobunjenika u Libiji

Trijumf pobunjenika u Libiji

Protesti u Kairu

Protesti u Kairu

Prije samo godinu dana politička karijera Gamala Mubaraka, Saifa Gadafija i Ahmeda Saleha izgledala je zagarantovana. Njihovi očevi, diktatori u Egiptu, Libiji i Tunisu, planirali su da im predaju vlast i svojim porodicama osiguraju još jednu generaciju uticaja i prekomjernog bogatstva.

Ipak, diktatori su se preračunali. Od početka Arapskog proljeća četvorica „doživotnih“ vladara najurena su sa vlasti, a jedan od njih, Gadafi, ubijen. Time je, čini se, okončan model republičkih diktatura koji je bio odlika arapskih država još od pedesetih i šezdesetih godina. Srušeni su režimi koji su htjeli da monarhistički vladaju republikama – po ugledu na bivšeg sirijskog predsjednika Hafiza Al Asada, koji je na vlast doveo sina Bašara. Taj sin se još uvijek opire volji naroda, krvavo guši demonstracije, ali se ipak čini da su i njegovi dani predsjednikovanja odbrojani.

Islamisti pobijedili?

Gido Štajnberg

Gido Štajnberg

Slobodni izbori i učešće u vlasti – to je bio osnovni zahtjev svih demonstracija. Diktatori su sklonjeni, izbori održani, ali demokratija je daleko: u Tunisu su islamisti osvojili vlast, u Egiptu su radikalni Salafisti ostvarili zapažen rezultat. Od nosilaca revolucije – blogera, intelektualaca, modernih žena – ni traga ni glasa.

„Demokrate nisu profitirale od svrgavanja ili slabljenja režima u arapskom svijetu“, kaže Gido Štajnberg, stručnjak za Bliski istok: „Profitirali su prije svega dobro organizovani i, s vremenom, sve bolje finansirani islamistički pokreti.“ To se dokazalo u Tunisu i Egiptu, a čini se da će od rušenja starih režima jednako profitirati i islamisti u Jemenu i Libiji.

Krhka ekonomija

Demokratija, ako je uopšte ima, stoji na klimavim nogama. Pluralističko društvo nije ni na vidiku, a satisfakcija ne dolazi ni u vidu ekonomskog napretka. Tuniška privreda je dotakla dno, Egipćani imaju do sada neviđene ekonomske probleme. Ove dvije zemlje više nisu magnet za turiste, a samim tim ni za investitore. U Jemenu i Libiji je cijela privreda propala prestankom crpljenja nafte.

Izbjeglice iz Tunisa

Izbjeglice iz Tunisa

Arapske monarhije, sa izuzetkom Bahreina, nisu narušene promjenama na sjeveru Afrike. Doduše, u Maroku i Jordanu je bilo protesta zbog viših troškova života i korumpiranih vladinih djelatnika. Tamošnji vladari odigrali su poteze pametnije od diktatora u Libiji i Egiptu – marokanski kralj Mohamed VI i jordanski kralj Abdulah obećali su reforme i pridobili povjerenje naroda.

Države Zaliva protiv Irana

Bitnu ulogu igraju i šest monarhija Golfskog zaliva, predvođene moćnom Saudijskom Arabijom. One su vojno intervenisale u Bahreinu, a u tu zemlju, kao i u Oman, poslale su po 10 milijardi dolara. Ponuđeno je članstvo u Vijeću zalivskih zemalja Maroku i Jordanu. Čak su i Saudijci izlazili na ulice da protestuju, ali su ih vlastodršci odobrovoljili novčanim poklonima i obećanjima o više radnih mjesta i uvođenju socijalne pomoći.

Ulice grada Homsa nakon demonstracija i intervencije sirijskih snaga sigurnosti

Ulice grada Homsa nakon demonstracija i intervencije sirijskih snaga sigurnosti

U Bahreinu nije prošlo tako glatko – krvavi obračuni pristalica režima i opozicije pretvorili su se u obračune šiitske većine i sunitskih vlastodržaca. Ovaj konflikt se prelio i na Siriju – tamo se vladajući alaviti, bliski šiitskom rukovodstvu Irana, bore protiv sunita, koji su većina u narodu. I u Siriji su zalivske države stale na stranu naroda – prije svih Saudijska Arabija i Katar, koji osuđuju sirijski režim preko svojih moćnih televizijskih mreža, Al Arabije i Al Džazire.

„Uvijek smo polazili od toga da se ovdje radi o demokratskim pokretima“, kaže Štajnberg. „Previdjeli smo da je u pitanju veliki regionalni sukob Irana i njegovih protivnika u arapskom svijetu. Region će izvjesno postati konzervativniji, i možda malo otvoreniji. To ne mora da znači da će biti više demokratije.“

Autori: Ane Almeling / Nemanja Rujević

Odgovorni urednik: Azer Slanjankić