Prokletstvo faraonove grobnice

Koja je to bila senzacija! Tim arheologa koji je predvodio egiptolog Howard Carter je 1922. u „Dolini kraljeva" u Egiptu otkrio stepenice koje su vodile do jednog zapečaćenog groba. U gotovo neoštećenom posljednjem počivalištu nalazila se Tutankamonova mumija. Do današnjih dana to je jedno od najvažnijih arheoloških otkrića svih vremena. Svjetska javnost je bila izvan sebe, mediji su intenzivno izvještavali. Kada je financijer i vlasnik licence za iskapanja u Egiptu, lord Carnarvon, neposredno nakon toga preminuo, vrlo brzo se počela širiti legenda o tome da je grob proklet! Lord je poremetio vječni san i faraon ga je kaznio, pričalo se. Uslijedilo je još nekoliko smrtnih slučajeva, što je samo rasplamsalo histeriju oko mogućeg prokletstva.

"Oduvijek je vladao dojam da su Egipćani raspolagali tajnim znanjima, koja su bila znatno ispred onoga što mi znamo, dojam da je to je nešto poput čarolije”, kaže povjesničar Rolf-Bernhard Essig. Prokletstvo se dobro uklopilo u cijelu situaciju koja je vladala na vrhuncu egiptomanije, pogotovo zato što se već u 19. stoljeću na pozornicama moglo vidjeti, a u romanima čitati kojekakve horor-priče o hodajućim mumijama.

Izmišljotina medija

"Tisak je ciljao na najniže instinkte svojih čitatelja, izmišljalo se nesmetano, i to je jako dobro prolazilo. Bila je to prava eksplozija, to se slobodno može reći. Prokletstvo faraona je na međunarodnoj razini jedan od najpoznatijih fenomena, iako se radi o 100%-tnoj izmišljotini.” A prokletstvo je popularno i danas, preko romana, dječjih knjiga, filmova i audio priča. Prokletstvo faraona se koristi i na šaljiv način, na primjer kada turisti koji posjećuju Egipat obole od tipičnih bolesti poput stomačne viroze. I baš zato je Essig kao kurator odlučio otvoriti izložbu "Potz! Blitz! Vom Fluch des Pharaos bis zur Hate Speech" o faraonovom prokletstvu, te kletvama i psovkama do govora mržnje na internetu u berlinskom Muzeju komunikacije, upravo tim navodnim faraonovim prokletstvom, o kojem se odavno priča u cijelom svijetu. 

Prokletstva i psovke su stare vjerojatno kao i sam jezik, oni spadaju u nešto što se naziva tipičnim ljudskim ponašanjem. Pritom se žestokim ili grubim riječima pridaje i određeni magični factor. “I u egipatskom jeziku je bilo naravno psovki. Ali nije bilo psovki na račun pljačkaša grobnica, nije bilo nikakvih prokletstava”, kaže Essig. I dodaje da o svemu tome egiptolozi nisu ništa pronašli.

Egipatske psovke

I kako onda psuju Egipćani? O tome nema nažalost nikakvih svjedočanstava. Visokoobrazovani pisari sigurno nisu klesali u kamen svakodnevne psovke radnika koji su bili zaposleni na gradnji piramida. Ali zato postoje dokazi kraljevskih proklinjanja njihovih neprijatelja. Na izložbi se tako može vidjeti i par modernih japanki koje su napravljene po uzoru na kožne sandale iz Tutankamonova groba. Na đonovima se nalaze slike zavezanih neprijatelja, koje se svakim korakom doslovno “gazi”. Na taj magični način bi se trebalo prokleti rivale.

U svakodnevnom govoru jedva da i razlikujemo između proklinjanja i psovki. Kletve su, baš kao i kod kraljevskih sandala, povezane s proklinjanjem drugih. Psovke su povezane često s nekom stvari, nekom osobom ili institucijom – koje se onda vrijeđa. I jedno i drugo može biti usmjereno i protiv nas samih.

Radi se o tabuima…

Pritom postoje sličnosti i među različitim kulturama. “Uvijek se radi o tabuima. A među tabuima koji postoje kod različitih naroda ili kultura, nalaze se i tjelesne izlučevine, ali i seksualne stvari. ‘Sranje’ je primjerice izraz koji postoji u jako puno jezika”, kaže Essig, kojeg već odavno fascinira funkcija jezika. Dodaje kako postoje i kulture u kojima su dosta česta proklinjanja rodbine, na primjer u arapskom, ili ruskom. U brojnim su jezicima popularne životinje, čije se osobine onda preslikavaju u psovkama. 

Na izložbi u Berlinu posjetiteljice i posjetitelje tako mogu saznati da riječ magarac u Turskoj, ovisno o kontekstu, može biti oznaka za zločestog mangupa, tikvana ili bastarda. Sinonim za tobožnjeg idiota na ruskom je – jarac. U Japanu se koristi egzotične životinje, bijesne i smiješne muškarce se tamo naziva gorilama. A kad Kinezi nekoj osobi žele poručiti da preziru njezino podrijetlo, onda se „posluže“ jajem kornjače…

Kako funkcionira mozak?

Posebno je zanimljivo kako funkcionira mozak kod psovki – u njemu se aktivira neka druga područja nego kod „obrade“ jezika. Jezik se racionalno „obrađuje“ u lijevoj hemisferi, a kod psovki se aktivira desna, ona koja je zadužena za emocije. "To ne možemo potisnuti, jer se radi o nehotičnoj stvari. Mozak tu nešto čini a da mi to ne možemo promijeniti.” Na primjer kada se netko čekićem udari po prstu, i onda se neposredno nakon udarca uzvikne “Sranje!” Naravno, dodaje Essig, da postoje i ljudi koji uopće ne psuju ili psuju jako malo, to su ljudi koji posjeduju visoku dozu samosvladavanja.

A tog manjka u današnjem digitalnom vremenu, posebice na društvenim mrežama, gdje se korisnice i korisnici međusobno vrijeđaju ili psuju. Je li "Hate Speech" (govor mržnje) nova dimenzija vrijeđanja? „Sadržajno govoreći bih rekao: jasno ne”, kaže Rolf-Bernhard Essig. "Kada pogledate na primjer uvrede iz 16. Stoljeća, posebice po pitanju vrijeđanja rodbine, pa to je stvarno odvratno čega je sve bilo.” Najveća razlika u odnosu na ranija vremena je u tome da se danas psovke šire internetom, jednostavno, brzo i diljem svijeta:

"A taj brzi i intenzivni učinak je stvarno nevjerojatan. To je na koncu konca pitanje tehnike. Ali što se tiče samog intenziteta ne mogu baš reći da se po tom pitanju nešto promijenilo.“

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu