Prošlo je vrijeme velikih gesti
Nedjelja u Verdenu nije donijela fotografije za udžbenike istorije. Kancelarka Angela Merkel i predsjednik Fransoa Oland srećom nisu ni pokušavali da izvedu reprizu čuvenog rukovanja njihovih prethodnika Helmuta Kola i Fransoa Miterana niti da načine neki drugu monumentalnu gestu. Pa ipak, na obeležavanju stogodišnjice Verdenske bitke nije nedostajalo simbolike. Sam datum jučerašnjeg susreta bio je omaž gigantu francuske istorije Šarlu de Golu koji je posjetio Verden prije tačno pola vijeka, 29. maja 1966. Bitka je inače počela 21. februara 1916, grmljavinom 1.200 njemačkih topova.
Bivši general, i sam teško ranjen u Verdenskoj bici, na tom istorijskom poprištu prije pedeset godina nije govorio o ratu. Na polju natopljenom krvlju odao je počast prije svega francusko-njemačkom pomirenju, koje je tri godine ranije i ugovorno uredio s njemačkim kancelarom Konradom Adenauerom. U publici su tada bili veterani svjetskih ratova koji su pobjedu Francuza platili tjelesnim i duševnim ožiljcima. Stotine hiljada njihovih drugova platili su životom.
Pred tim teško obilježenim ljudima, koji su, oslanjajući se na štake, pokušavali da zauzmu vojnički stav, De Gol je govorio o budućnosti ujedinjene Evrope na čijem će čelu stupati Francuska i Njemačka, unija koja će donijeti napredak svijetu. Istorijske geste uspijevaju samo pred pravom publikom – De Golov govor je nesumnjivo bila takva gesta.
Drugačija publika
Prije nekoliko godina su umrli posljednji veterani Prvog svjetskog rata. Nema više ljudi koji bi usmenim svjedočenjem opisali šta su Nijemci i Francuzi uradili jedni drugima kod Verdena. Zato je bilo logično i važno što su na stotu godišnjicu djeca i mladi postavljeni u centar ceremonije. Generacija, dakle, koja u porodičnim arhivama može da vidi da li se čukundjed borio u čuvenoj bici.
Za tu generaciju apsurdno izgleda i sama predstava o tome da su Njemačka i Francuska jednom ratovale. Sada su u Verdenu mogli da osjete dugu senku pokolja. Pogled na utvrđenja i ostatke rovova, na kratere granata koji još stoje na bojnom polju. Do posljednjeg se ovdje borilo za svako mitraljesko gnijezdo, sela su nestajala u plamenu, utrošeno je toliko municije po kvadratnom metru bojišta kao nikada u istoriji ratova.
Trojica od četvorice francuskih vojnika iz Velikog rata borili su se u Verdenu kako bi zaustavili njemačkog zavojevača pred gradskim kapijama. I to je obilježilo nedjeljni susret: dok su se Miteran i Kol 1984. sastali samo na bivšem bojnom polju, Oland i Merkel su posjetili i centar Verdena.
Propuštena prilika
Sto godina kasnije nije više vrijeme za velike geste, sva važna pitanja već su riješena. Njemački i francuski istoričari danas bez problema formulišu zajednički pogled na ratna dešavanja. Veliki su put prešle Njemačka i Francuska nakon ratova, veliko je pomirenje koje im je uspjelo. Ali sva ta simbolika je danas gotovo izbledjela.
Evropa kao mirovni projekat? Otklon od nacionalizma? Pomirenje naroda kao garancija blistave budućnosti? Mladi su u Verdenu mogli da osjete da ova obećanja više nisu dovoljna. To znaju i Angela Merkel i Fransoa Oland. Na marginama susreta govorili su o pretećem Bregzitu (izlasku Velike Britanije iz EU). Njemačko-francuski tandem se svim silama upinje da spriječi raspad evropskog ujediniteljskog poduhvata, a Verden je jedan od temelja tog poduhvata.
Zajedničkoj Evropi ne prijete samo Britanci (koje De Gol nije ni želio u evropskoj zajednici). Ni Njemačka ni Francuska već godinama nemaju snagu za nove političke inicijative. U važnim ekonomskim i finansijskim pitanjima razlike dvije zemlje se nisu smanjile od De Golovog vremena. Tu je i umor od učenja jezika susjeda – kontinuirano pada broj Nijemaca koji u školama uče francuski, baš kao i Francuza koji uče njemački.
Merkelova i Oland nisu u Verdenu imali ni skicu odgovora, nikakvu konkretnu viziju budućnosti koja bi motivisala i mlade naraštaje. Šteta, jer imali su pravu publiku za tako nešto.