Prisilna prostitucija (još uvijek) unosan biznis

Cijena (ilegalnog) dolaska u Njemačku koju su prisiljene platiti žene iz siromašnijih zemalja u pravilu iznosi nekoliko hiljada eura. Kako bi vratile taj dug, obično istim onim osobama koje su ih ilegalno i dovele na njemačko tlo, prisiljene su pristati na sve, a to je u pravilu – prostitucija. Njemačka se već dugi niz godina bori protiv ovog vrlo specifičnog oblika kriminala i seksualnog iskorištavanja (često i zlostavljanja), no za sada, kako pokazuju najnovija istraživanja, bez mnogo uspjeha.

Naprotiv, najnoviji podaci ovdašnjeg Saveznog kriminalističkog ureda pokazuju da je broj istraga u odnosu na prošlu godinu već sada povećan za oko jedanaest posto. Usprkos hiljadama osumnjičenih za trgovinu ljudima i prisilnu, odnosno, ilegalnu prostituciju, broj osuđenih je prošle godine iznosio svega 534.

Nepovjerenje i strah od nasilja

Jörg Ziercke, predsjednik Saveznog kriminalističkog ureda kaže da je kao i u prijašnjim godinama, najveći problem u tome da mnoge žrtve iz raznih razloga ne žele surađivati s policijom što naravno ne otežava samo rad policije već je mnogim žrtvama tako i teško uopće ući u trag.

„Kao prvo žene se boje nasilja, mnogima su oni koji su ih doveli u Njemačku priprijetili da će se nešto dogoditi ili njima ili članovima njihovih obitelji budu li pokušale pobjeći ili otići na policiju. Drugo, mnoge bi željele ovdje ostati ili zauvijek ili toliko dugo koliko je to moguće i na taj način osigurati financijski opstanak obitelji u domovini, bez obzira na koji način. U tom smislu su spremne i na zlostavljanja i financijsku ovisnost onih koji su ih doveli. I treće, treba svakako uzeti u obzir da mnoge žene ne znaju njemački te se zbog ove jezične barijere boje otići na policiju. Osim toga, mnoge polaze od situacije kakva vlada u njihovim zemljama pa su uvjerene da i ovdje policija surađuje s kriminalcima“, objašnjava Ziercke.

Ilegalni bordeli u stražnjim prostorijama restorana

Dodatna otežavajuća okolnost je i činjenica da su većina žena žrtve organiziranog kriminala kojem je teže ući u trag budući da se osobe koje se nalaze na vrhu ovakvih mreža u pravilu nalaze u inozemstvu – najčešće u Rumunjskoj, Bugarskoj i Nigeriji.

Povjerenica njemačke vlade za pitanja trgovine ljudima pri Saveznom ministarstvu obitelji, Renate Augstein traži osnivanje jednog Ureda iz kojeg bi se, kako to po ovom pitanju zahtijeva i Europska komisija, koordinirale sve akcije pomoći žrtvama trgovine ljudima i prisilne prostitucije. Augstein isto tako traži intenzivniju kontrolu bordela, odnosno javnih kuća. Međutim, prema mišljenju suradnika humanitarnih organizacija za pomoć ženama žrtvama prisilne prostitucije, ove mjere najvjerojatnije neće uroditi velikim plodom budući da se žrtve prisilne prostitucije vrlo rijetko „rade“ u legalnim bordelima.

Njih se najčešće može naći na ulicama, stražnjim prostorijama određenih restorana, kafića ili što je najčešće slučaj – u privatnim stanovima.

Ono što bi u svakom slučaju, a u tome se slažu i predstavnici spomenutih organizacija kao i njemačke vlade i policije pomoglo da se ovom problemu konačno stane na kraj, bilo bi, osim jače aktivnosti i prijava od strane "običnih" građana, i otvaranje dodatnih savjetovališta u kojima bi zajednički surađivali kako posebno za ovu vrstu problema osposobljeni socijalni radnici i psiholozi s policijom. No, za ovakve efikasnije mjere, za sada po svemu sudeći nema dovoljno financijskih sredstava.

Autor: Klaus Dahmann / Željka Telišman

Odg.ur.: Belma Fazlagić-Šestić