Priča o ljudima koje ne primjećujemo | Panorama | DW | 04.11.2016
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Reklama

Panorama

Priča o ljudima koje ne primjećujemo

Osobe s mentalnim poteškoćama u razvoju ljudi su poput svih drugih. Treba im dom, ljubav, pažnja, razumijevanje, a društvo im, zbog raznih predrasuda, često to uskraćuje. U Zavodu u Pazariću razumiju njihove potrebe.

"Zovem se Vesna. Volim da crtam, da plešem. Volim i kolače i volim da spavam sa svojim (plišanim) zekom", kaže simpatična sijeda 67-godišnja žena lijepih plavih očiju u kojima se vidi dijete, a ne odrasla, zrela osoba. Cijeli život provela je po različitim ustanovama, a već 12 godina je štićenica Javne ustanove Zavod za zbrinjavanje mentalno invalidnih osoba u Pazariću, nedaleko od Sarajeva. Rado se fotografira, a onda nastavlja bojati slike u katalogu nekog tržnog centra. Nenad, njen kolega iz grupe za grnčarstvo, nestrpljiv je da pokaže svoju viziju Djeda mraza, sa zubima nalik PEZ bombonima, koje obožava i skuplja.

Vesna već 12 godina živi u ovom centru

Vesna već 12 godina živi u ovom centru

"Zavod u Pazariću je njihov drugi dom. Mi vodimo brigu o osobama s intelektualnim poteškoćama u razvoju, oba spola i različitih starosnih dobi, sa područja cijele BiH", kaže za Deutsche Welle Sabina Čajić, stručna saradnica za odnose s javnošću.

Decenije života u Zavodu

Čajić kaže da oni tu ostaju 10, 20, 30 godina. "Decenijama provode život uglavnom u Zavodu, pa se pomjera i ta starosna granica, te je prosječna starosna dob štićenika oko 40 godina. Naravno, imamo i djece, ali mnogo više odraslih", kaže Čajić.

Bosnien und Herzegowina Einrichtung für Menschen mit geistiger Behinderung (
DW/Z. Ljubas)

Sabina Čajić

U Zavodu su trenutno smještene 343 osobe različitih životnih dobi. Prema nezvaničnim podacima Službe za socijalni rad Zavoda, sa 50 posto štićenika obitelj održava kontakte, često ih posjećuje i izvodi, vodi kući na neko vrijeme, dok se u ostalih 50 posto slučajeva rodbina rijetko javlja, premda socijalna služba čini sve da održi kontakte sa familijama štićenika.

Zavod se, pojašnjava Sabina Čajić, prostire na tri lokacije u Pazariću. U Zoviku se nalaze najteži slučajevi, većinom nepokretni štićenici Zavoda, a zgrada je još iz doba Austro-Ugarske vladavine, stara, oronula, neadekvatna, pa se uskoro planira i izmiještanje njenih korisnika, kojih je trenutačno oko 70.

Za Zavod u Pazariću se nerijetko kaže da bitno prednjači po kvalitetu u odnosu na ostale slične institucije u BiH, često prenapučene i u nešto lošijem stanju. Uposlenici Zavoda u Pazariću čine sve kako bi išli ukorak s vremenom i nekim modernijim modelima njege osoba s posebnim potrebama.

Donacijama do veće samostalnosti

"U obližnjim Ramićima, u okviru procesa deinstitunacionalizacije Zavoda, imamo tri kuće u kojima trenutno žive 24 korisnika. To je život u lokalnoj zajednici uz podršku. Nastojimo razvijati projekte gdje će korisnici živjeti po europskim standardima, te u skladu s UN konvencijama o zaštiti prava osoba s invaliditetom", kaže Čajić. Projekat je započet još 2002. godine, uz pomoć donatora, većinom iz Njemačke, ali i iz Francuske i Holandije. Prije nepuna dva mjeseca dovršene su još tri kuće, uz pomoć nadležnog Ministarstva rada i socijalne politike Federacije BiH i Udruženja Freundeskreis Pazaric Bosnien-Herzegowina iz Baden-Badena.

Bosnien und Herzegowina Einrichtung für Menschen mit geistiger Behinderung (DW/Z. Ljubas
)

Tkalačka radionica

Premda ne izostaje pomoć nadležnih institucija, sredstava za Zavod nikada dovoljno, pa bi bez donacija bilo dosta teže. Samo za lijekove godišnje se troši oko 120.000 konvertibilnih maraka, a tu su i specijalistički pregledi, mjesečne zalihe pelena za odrasle. U tom segmentu, na žalost, nadležne državne institucije nemaju razumijevanja za određene zakonske ili poreske olakšice, kako bi za štićenike Zavoda neophodni lijekovi i pomagala bili bar nešto jeftiniji.

U svijetu neotkrivenih umjetničkih duša

Bez obzira na poteškoće, uposlenici Zavoda se na sve načine trude svojim štićenicima osigurati što topliji i kvalitetniji dom. "Korisnici u Zavodu Pazarić žive svoje živote uz podršku zaposlenika, stručnog kadra... Ono što je bitno je da se u Zavodu njima obezbjeđuju svi osnovni uslovi kojima pružamo mogućnost da se osamostale, da sami donose neke vlastite odluke i da sami rade ono što žele. Tako Zavod ima farmu koka nosilja, pa su neki i radno angažirani i u tom smislu i u sklopu terapije radne okupacije, oni pomažu na toj farmi", kaže Čajić i dodaje da su organizirane i razne radno-terapijske aktivnosti, poput likovne, grnčarske, tkalačke ili sportske radionice. Pojašnjava da štićenici primaju i simboličnu plaću, te da im posebno zadovoljstvo pruža kad sami sebi mogu nešto kupiti ili pak uštedjeti nešto novca.

Rukotvorine osoba s posebnim potrebama

I njihove rukotvorine su odista nešto posebno

Hodnici i sobe upravne zgrade Zavoda u Resniku okićeni su likovnim radovima štićenika Zavoda, koji svakodnevno, s velikim interesom pohađaju satove likovne radne terapije. Trenutno najviše rade tehnikom reljefa na srebrnoj i brončanoj foliji, te decoupage (dekupaž) tehnikom. Izvlačenjem linija i upornim bockanjem vrhom grafičke olovke nastaju prelijepa djela, većinom s motivima Sarajeva, pticama, cvijećem. Umjetnici se rado diče svojim djelima i žele se slikati s njima.

Odgojiteljica i likovni terapeut Aida Subašić ponosna je na svoju grupu. "To su 'djeca' koja vole to da rade, koja se lijepo osjećaju tu. To ih smiri", kaže Subašić za Deutsche Welle. Dodaje da su njeni učenici već pravi majstori, što potvrđuje i interes za njihove radove, a snage EU u BiH (EUFOR), kao i pojedine lokalne firme, već godinama redovito naručuju novogodišnje čestitke koje izrađuju štićenici Zavoda.

Osim što vodi likovnu radnu terapiju, Aida Subašić vodi i svoju "malu porodicu" u Zavodu, a sve u okviru projekta deinstitucionalizacije i osamostaljivanja štićenika. Ne kaje se. Naprotiv. "Meni je ovdje jako lijepo. Lijepo mi je sa njima... Tu sam za sve što im treba. Kažem, lijepo mi je s njima, oni te razumiju bolje nego iko drugi, puno su osjećajniji nego drugi", naglašava ona.

Ponjava, cigara, pa odmor

I sredovječna braća, Jasmin i Senad, već su godinama štićenici Zavoda u Pazariću. Nerazdvojni su, a najviše vole tkati. "Fino nam je ovdje. Često pravimo ponjave i kad završimo, makazama odsječemo i uredimo rese", govore nadopunjujući jedan drugoga i ujedno pokazujući crvenkasto-bijelo tkanje na kojem rade. Najsretniji su, kako kažu, kad završe. "Onda ispušimo cigaru, popijemo kafu i odmaramo".

Jedna od zgrada Zavoda u Pazariću

Jedna od zgrada Zavoda u Pazariću

Njihova odgajateljica, voditeljica tkalačke radionice Biba Hasanović kaže kako su braća u Zavodu već 17 godina. Pojašnjava da su tkalački stanovi donacija Švicarske, te da tkalci sami biraju mustru i boje. Naglašava da je njeno iskustvo rada u Zavodu neprocjenjivo, a uskoro će u penziju. "Dugo s njima radim, ali mi je ovo fantastično. Možda je neobično, ali mi je ljepše s njima nego s najnormalnijim ljudima", kaže Hasanović za Deutsche Welle.

Kako i radovi likovne grupe, tako i tkalačka, ali i grnčarska djela naprosto izazivaju divljenje. U samim radionama, ali i u maloj prodavnici unutar Zavoda, lijepo su izložena prava umjetnička djela – slike, ponjave, tapiserije, tacne, vaze... i sve unikati. Na žalost, prema riječima Sabine Čajić, od prodaje tih radova malo se i zaradi, a onda se to koristi za nabavku materijala za radione. Dosta toga se pokloni donatorima kao znak pažnje. Ipak, prisjeća se da je prije nekoliko godina njemački kontingent EUFOR-a dosta radova štićenika Zavoda prodao na svom bazaru, te novac donio Zavodu.

Oni nisu drukčiji

Neki od štićenika Zavoda su završili ili pohađaju i specijalnu srednju školu, pa su osposobljeni da rade kao pomoćni kuhari ili moleri, ali, kako kaže Sabina Čajić, do sada nije zabilježen slučaj da su se uspjeli negdje zaposliti ili da je neko izrazio interes za njihovo zapošljavanje, pa najčešće ostaju i pomažu u Zavodu.

Rukotvorine ljudi s posebnim potrebama

Uvijek su spremni da pokažu i ponose se onim što su napravili. Neke od rukotvorina se prodaju i tako se skuplja novac za rad centra.

Čajić naglašava da i pored dosadašnjih napora i bitnih pomaka naprijed, još uvijek treba poraditi na svijesti javnosti da se radi o ljudima koji bi trebali imati ista prava, iste šanse kao i svi ljudi. "Mi svakodnevno, kada vrijeme to dozvoli, štićenike vodimo na izlete, u kino, pozorište... svake godine se organizuje ljetovanje. Imamo saradnju s dječijim domom Bijela u Crnoj Gori. Našim korisnicima nastojimo organizovati najnormalniji život kakav ima i bilo koji drugi čovjek koji ne živi u Zavodu", tvrdi Čajić i zaključuje "moramo im osigurati uslove života dostojne čovjeka, a na nama je, ljudima koji rade ovdje, da podižemo svijest javnosti se shvati da ljudi s invaliditetom zaslužuju sve isto kao i obični ljudi. Oni ni po čemu nisu drugačiji od nas".