1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Priča o njemačkom zaboravu

29. oktobar 2010

Kada je riječ o suočavanju sa prošlošću, Njemačka je na međunarodnoj razini sigurno jedan od pozitivnih primjera. Ipak sjećanja na najcrnje doba njemačke istorije – doba neonacizma ostaje.

https://p.dw.com/p/Pr5i

Jedna studija koju je objavilo Ministarstvo vanjskih poslova pokazuje da je ovo ministarstvo koje je važilo za „koljevku pasivnog otpora“ ne samo znalo za uništavanje Jevreja, već je u tome aktivno učestvovalo, piše u svom komentaru Ramon Garcia-Ziemsen i nastavlja:

Da, potresno je kako su njemački diplomati u Drugom svjetskom ratu suuorganizovali u holokaust i kako su bili uključeni u njegovu provedbu. Nevjerovatno je da su nakon 1945. godine muškarci, koji su sudjelovali u nacističkoj politici istrijebljenja, napravili karijeru i čak štitili jedni druge od razotkrivanja istine.

Isto tako je nevjerojatno koliko dugo je sve to trajalo i da je tek sada, 65 godina kasnije, izašlo u širu njemačku javnost. 1979. godine je objavljena knjiga jednog britanskog historičara o sudjelovanju njemačkog Ministarstva vanjskih poslova u, kako su ga nacisti nazivali 'konačnom rješenju“, odnosno ubistvu evropskih Jevreja. U knjizi je opisano kako je izgledalo konkretno sudjelovanje ministarstva u holokaustu, ko je potpisivao naloge za deportaciju, kako je ministarstvo sistematski bilo dio nacističke mašinerije smrti. Još 1950. godine su postojali jasni dokazi da njemačko Ministarstvo vanjskih poslova nije bilo „kolijevka pasivnog otpora“ protiv Hitlera kao što se rado predstavljalo nakon rata.

Ukratko: mnogo toga je bilo poznato. I skoro sve je bilo zaboravljeno. Nakon 1945. godine je njemačko društvo bilo uvijek u potrazi za „dobrom“, „drugom Njemačkom“, koja je bila nevina, koja nije pružala otvoreni otpor ali se nije podvrgla nacističkoj ideologiji, koja je ostala otporna i koja je negirala nacističko ludilo i na koju se možda moglo biti ponosno. Mlada Njemačka, koja je željela novi početak, nije mogla živjeti sa teretom velike krivice.

Njemački mitovi

Tako su nastali mitovi: najprije mit o tome da su mnogi Nijemci tek 1945. godine saznali o holokaustu. Da je samo mala grupa okupljena oko Hitlera znala da postoje koncentracioni logori poput Auschwitza i Dahau-a. Nijemci - zavedeni narod - to je stav koji je bio reakcija na isto tako neiizdiferenciranu tezu saveznika o kolektivnoj odgovornosti Nijemaca.

Zatim mit o Wehrmachtu. Vojnici navodno nisu učestvovali u Hitlerovim zločinima, a pored toga sve se dešavalo po naredbi. Mit koji je još postojao bio je da je Ministarstvo vanjskih poslova jedno od posljednjih mjesta gdje je bila prisutna bajka o postojanju “druge Njemačke”. Funkcionalna saradnja diplomata, možda i previše veliko poštovanje prema kasnijem njemačkom predsjedniku Richardu von Weizsäckeru, čiji je otac, Ernst, kao jedan od vodećih diplomata podržavao nacističku ideologiju u Ministarstvu vanjskih poslova. Međutim, tu je bila i prevelika želja Nijemaca za postojanjem "druge Njemačke", koje je bilo mnogo manje nego što je to većina Nijemaca mogla da vjeruje.

Autor: Ramon Garcia-Zimsen/ Belma Fazlagić

Odg. urednik: Mehmed Smajić