Predstavnici Vojske Srbije ″rugaju se žrtvama″ sa Tuzlanske kapije | Evropa | DW | 08.11.2019
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Reklama

Evropa

Predstavnici Vojske Srbije "rugaju se žrtvama" sa Tuzlanske kapije

Spomen-ploča generalu koji je učestvovao u razaranju Vukovara. Promocija knjige o Tuzlanskoj kapiji u kojoj se negiraju sudski utvrđene činjenice. Vlast u Srbiji nastavlja sa revizionizmom.

Vojska Srbije u Novom Sadu otkriva spomen-ploču general-majoru Mladenu Bratiću, komandantu Novosadskog korpusa koji je učestvovao u razaranju Vukovara 1991. godine. Prije toga, u utorak, Ministarstvo odbrane Srbije promovisalo je u beogradskom Domu Vojske Srbije knjigu Ilije Brankovića naslovljenu „Tuzlanska kapija - režirana tragedija", kojom se negiraju sudski utvrđene činjenice o ratnom zločinu u kojem je poginula 71 mlada osoba u Tuzli 1995. godine.

Sve to je, prema riječima sagovornika DW-a, nastavak užasavajućeg revizionističkog trenda koji diktira vlast u Srbiji, s Ministarstvom odbrane na čelu, a koje vodi Aleksandar Vulin, osoba koja u odnosu prema susjednim zemljama često koristi vokabular iz vremena režima Slobodana Miloševića.

„Novosadski korpuse – stidi se!"

Koalicija nevladinih organizacija Građanska Vojvodina oštro je u saopštenju za javnost kritikovala namjeru Vojske Srbije da postavi spomen-ploču komandantu Novosadskog korpusa i poručila da bi bilo bolje da su na ploči napisali „Novosadski korpuse – stidi se!" To je antiratni grafit iz vremena opsade Vukovara koji je krasio jednu fasadu u centru Novog Sada, kako bi se skrenula pažnja na nezabiljleženo razaranje jednog multietničkog grada na tlu Evrope u drugoj polovini 20. vijeka.

Predstavnik Građanske Vojvodine Aleksandar Popov kaže da svi ti potezi, uključujući i činjenicu da se Ministarstvo odbrane pojavljuje i kao pokrovitelj i kao izdavač knjiga osuđenih ratnih zločinaca, zapravo ne treba da čude, s obzirom na to da su na vlasti isti oni koji su bili dio vladajuće garniture i devedesetih godina prošlog vijeka, u vrijeme ratova.

Bosnien und Herzegowina Tuzla (Vojvodjanski gradjanski centar)

Promociju knjige „Tuzlanska kapija - režirana tragedija" Aleksandar Popov ocjenjuje kao „drskost i vrhunac jednog neljudskog odnosa"

„Oni jesu pokušali da se obuku u evropska odijela i imali su zazor prema temama ratnih zločina, ali kako je vrijeme odmicalo, taj obzir prema Evropi sve više je opadao, a sada više nikakvih obzira u tom smislu nemaju", kaže Popov za DW i dodaje da je na vlasti „jedan autoritarni režim duboko ogrezao u korupciji".

Prema njegovim riječima, umjesto da se stide onoga što je Novosadski korpus uradio u Vukovaru, predstavnici Vojske Srbije se time ponose, čime – kao i 1991. godine – još jednom bacaju ljagu na Vojvodinu kao multietničku sredinu i nekadašnji simbol tolerancije.

„Moram priznati da se veoma loše osjećam zbog toga. U posljednjih 30 godina kao da se čini sve da se Vojvodina i njene vrijednosti zajedničkog života nepovratno naruše. I tada, početkom devedesetih, Televizija Novi Sad bila je ekstremnija čak i od Televizije Beograd. Uprkos svemu, mislim da Vojvodina čak i danas važi kao zona tolerancije, iako uporno pokušavaju da nas vrate u devedesete, da izvrše reviziju nedavne prošlosti, kao i Drugog svjetskog rata, pa su u Kragujevcu dali nazvali ulicu po četničkom komandantu Draži Mihailoviću", navodi Popov.

Revizionizam koji ne iznenađuje

Jelena Dukarić iz Vojvođanskog građanskog centra, aktivističke organizacije koja radi sa mladim generacijama na temama suočavanja sa prošlošću, za DW kaže da sve to doživljava kao sramotu.

„Ja to doživljavam kao sramotu koju neko radi u moje ime. Sramota me je kad čitam, slušam, gledam… Sramota me je što ne postoji baš nikakva reakcija šire populacije, a svima su informacije jednako dostupne kao i meni. Moj prvi osjećaj je sram, to mi je prvi ljudski osjećaj", kaže Jelena Dukarić.

Journalisten Workshop in Bijeljina Bosnien und Herzegowina (DW/E.Musli)

Sinan Alić: "Ako iza toga stoji država oličena u Ministarstvu odbrane – onda je to nova opasnost za region"

I u razgovoru s njom, kao i inače u razgovorima sa antiratnim aktivistima, često se može čuti da se osjećaju nemoćno. „U posljednje vrijeme se osjeća jedna letargičnost i među nama samima, jer imamo osjećaj da se borimo sa vjetrenjačama. Naspram nas je jedna užasna mašinerija koja slavi ratne zločine, daje im prostor u medijima i daje im moć. Mi pokušavamo da radimo s mladima i to ima domet, ali to je mali broj ljudi do kojih mi dolazimo. Nadam se da će se u budućnosti isplatiti, možda će se stvari promijeniti za deset godina, ko zna", priča Jelena Dukarić.

Sinan Alić, predsjednik Fondacije Istina, pravda, pomirenje iz Tuzle, za DW kaže da ga učestali reviozionistički potezi režima u Srbiji ne iznenađuju. „Nije to ništa neobično od režima kroz čiji krvotok teče mržnja, nacionalizam, odnosno ista ona energija koja je devedesetih godina pokrenula ratnu mašineriju. Srbijom i danas vlada pandemija nacionalizma oličena u negiranju sudski utvrđenih činjenica. Takvu knjigu, poput one o navodnoj istini u vezi sa zločinom na Tuzlanskoj kapiji, danas može napisati svaka budala, ali ako iza toga stoji država oličena u Ministarstvu odbrane – onda je to nova opasnost za region", ocenjuje Alić.

Povratak u devedesete

Promociju knjige „Tuzlanska kapija - režirana tragedija" Aleksandar Popov ocjenjuje kao „drskost i vrhunac jednog neljudskog odnosa".

„To je vrhunska gadost! Oni koji su promovisali i pisali knjigu trebalo bi da dožive i vide ono što sam ja doživeo. Bio sam na groblju gdje su sahranjene žrtve sa Tuzlanske kapije, dok su rane još bile svježe. Trebalo je otići i vidjeti majku kako uplakana sjedi pored groba poginule kćerke… Zločinci su izabrali su baš 25. maj te 1995. godine, datum koji se slavio kao Dan mladosti u Jugoslaviji, da bi što više mladih žrtava bilo", navodi Popov.

Aleksandar Vulin (picture-alliance/AP Photo/D. Vojinovic)

Ministarstvo odbrane pojavljuje se i kao pokrovitelj i kao izdavač knjiga osuđenih ratnih zločinaca

Inače, Novak Đukić, general koji je pred Sudom Bosne i Hercegovine osuđen na 20 godina zatvora zbog ratnog zločina kada je na Tuzlanskoj kapiji od granate ispaljene sa položaja Vojske Republike Srpske na planini Ozren, nije do kraja odslužio zatvorsku kaznu, već je utočište pronašao u Srbiji.

Jelena Dukarić kaže da su svi ti potezi revizionistički režima zapravo „ruganje žrtvama" i nastavak guranja žrtava i njihovih porodica na marginu društva.

„Gledamo veličanje ratnih zločinaca, a vrlo rijetko imamo priliku da čujemo glas žrtava. Da im se pokaže poštovanje, da im se ukaže na razumijevanje njihovih patnji i kroz šta su oni prolazili. Država nema nikakav osećaj za njih, ne želi da ih vidi, a pogotovo ne ‘tuđe' žrtve", navodi Jelena Dukarić.

Aleksandar Popov kaže da je dodatni problem u tome što je revizionizam uzeo maha u regionu, pa tako, na primjer, Srbija i Hrvatska često izgledaju kao odrazi u ogledalu.

Sinan Alić kaže da su i u Bosni i Hercegovini žrtve u svojoj boli prepuštene same sebi i „potpuno otupjele", jer BiH na žalost nije država koja zna i hoće da ih zaštiti. „Žrtve im trebaju samo kada ostvaruju svoje uske političke interesa", smatra Alić.

„Mi kao da se spremamo da ponovimo devedesete", zaključuje Aleksandar Popov.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android

Preporuka redakcije